Tvrtke već dugo opravdavaju inicijative za održivost kao način da poboljšaju svoj ugled, usklade se s vanjskim i unutarnjim standardima ili ostvare inkrementalnu dobit. Ali inicijative su rijetko transformativne jer tržišta zanemaruju ekološka ograničenja i društvene ciljeve, nagrađujući tvrtke koje troše resurse i često kažnjavajući one s regenerativnim modelima. Bez obzira na uvjerljivost preporuke za poslovno odlučivanje, korporativne strategije održivosti ne mogu izbjeći svoju strukturnu neusklađenost s logikom našeg trenutačnog ekonomskog sustava.

Problem je dublji nego što mnogi shvaćaju. U nedostatku narativne infrastrukture potrebne za preoblikovanje ekonomske logike, svi sofisticirani standardi i metrike održivosti koje smo razvili – tehnička infrastruktura – nisu dovoljni. Naši napori ostaju taoci kvartalnog plesa zarade, a tvrtke koje bi trebale biti vođe u održivosti umjesto toga su upozoravajuće priče.

Razmotrite hipotetsku proizvodnu tvrtku koja osmišljava proizvode za potpunu kružnost: svaki ulazni materijal zadržava vrijednost na neodređeno vrijeme kontinuiranom ponovnom uporabom. To bi dramatično smanjilo materijalne troškove tvrtke i izoliralo je od nestabilnih cijena robe. Ali današnja tržišta – koja su navikla na poslovne modele temeljene na linearnoj ekstrakciji – vidjela bi samo visoke početne zahtjeve za ulaganjima.

Ekonomsko ludilo

Budući da ulagači favoriziraju trenutačni povrat umjesto dugoročnog stvaranja vrijednosti, a kreditne agencije se bore s procjenom prednosti otpornosti u odlukama o rejtingu, kružni proizvođač na kraju ostaje bez dostatnih ulaganja, dok njegovi konkurenti koji troše resurse imaju dovoljan pristup jeftinijem kapitalu. Nagrađivanje tvrtki za eksternalizaciju troškova ekonomsko je ludilo prerušeno u financijsku razboritost.

Zato moramo pokrenuti pomak prema onome što nazivam “usklađenim kapitalizmom”. U takvom sustavu, ekološki učinci uračunali bi se u tržišta, regulatori bi nagrađivali obnovu ekosustava, a ulagači bi se natjecali u otpornosti. Financijski izvještaji obuhvaćali bi prirodni i društveni kapital, dok bi kreditni rejtinzi uzimali u obzir jednakost i pripravnost za okoliš.

Drugim riječima, održivost bi od mjesta troška postala pokretač dobiti. Prema ovom sustavu, naš bi hipotetski proizvođač kružnih proizvoda procvjetao. Učinkovitost resursa i neovisnost lanca opskrbe takvih poduzeća donijeli bi ogromne prednosti. Kako materijali postaju sve rjeđi i skuplji, a trgovina postaje sve ćudljivija, te bi tvrtke mogle izgraditi konkurentne ekonomske opkope koji će s vremenom ojačati.

Naravno, da bi se promijenila ekonomska logika, svi dionici u političkoj ekonomiji – od članova odbora do regulatornih agencija, sindikata, lokalnih zajednica i organizacija civilnog društva – moraju odraditi svoj dio posla. Ali pametni korporativni vođe neće čekati da drugi djeluju. Oni mogu pokazati kako izgleda dobro poslovanje kada se sustavi usklade s ekološkom i društvenom stvarnošću. To je još važnije s obzirom na nedavni otpor na okolišne i društvene obveze i obveze dobrog upravljanja (ESG).

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Prvi i najvažniji korak je izgradnja narativne infrastrukture koja nedostaje. Poslovni vođe moraju se uključiti u strateško pripovijedanje temeljeno na dokazima koje povezuje korporativno djelovanje sa širom stvarnošću i izgraditi povjerenje unutar i izvan uprava ulaskom u dijaloge s dionicima koji nadilaze političke cikluse. Također bi trebali ulagati u istraživanja koja pokazuju superiorne ishode usklađenih praksi.

Neke tvrtke to rade kako treba. Partnerstva brazilske kozmetičke grupe Natura s autohtonim zajednicama poboljšala su poslovne rezultate i društvene ishode. Interface, globalni proizvođač podova, nadahnuo je druge tvrtke svojim opredjeljenjem za Mission Zero, što je imalo za posljedicu smanjenje ugljičnog otiska njegovih tepiha za 74 posto. Schneider Electric, tvrtka za upravljanje energijom i digitalnu automatizaciju, održivost je učinila središnjim dijelom svoje poslovne strategije, ugrađujući je duboko u svoje poslovanje. Narativi ovih tvrtki pomogli su u stvaranju ekonomske logike koja nagrađuje njihove prakse održivosti, pripremivši uvjete za regulatorne i tržišne promjene.

Dio slagalice

Ali korporativno ponašanje samo je jedan dio slagalice. Kako bi promicale koordinirano djelovanje, tvrtke moraju usvojiti upravljačke strukture osmišljene za zagovaranje, a ne samo usklađenost, a zatim zagovarati regulatornu reformu koja učvršćuje ekološke i društvene kriterije u financijskim objavama i donošenju odluka. Regulatori, pak, moraju naložiti uključivanje sveobuhvatnih ekološko-socijalnih objava u financijska izvješća i postaviti ambiciozne rokove za usklađivanje sustava.

Ulagači također igraju ključnu ulogu, posebno zato što propisi prate, bez obzira na to što vode, tržišni pritisak. Ulagači moraju integrirati kriterije otpornosti u svoje nadležnosti, razviti nove metodologije vrednovanja i natjecati se u stvaranju dugoročne vrijednosti, a ne tromjesečne dobiti. Najpametniji upravitelji imovinom već grade te sposobnosti, prepoznajući da će sutrašnji pobjednici biti tvrtke koje napreduju unutar ekoloških i društvenih granica.

Konačno, poslovne škole trebale bi podučavati ekološku i društvenu pismenost, kao i kako oblikovati buduću ekonomsku stvarnost kao dio svojih temeljnih kurikuluma. Današnji studenti MBA programa naslijedit će ekonomiju u tranziciji – bilo urednu ili neurednu – i trebat će im alati za vođenje te transformacije, umjesto da samo upravljaju resursima unutar postojećih ograničenja.

U usklađenom kapitalizmu, današnji marginalni poslovni modeli mogu postati profitabilni. Tvrtke koje imaju proizvode kao uslugu mogle bi generirati stalne povrate. Budući da ekološke prednosti donose troškovne prednosti, ugljično negativni proizvođači mogli bi se brzo povećati. Tvrtke usmjerene na razvoj radne snage i zdravstvenu skrb u zajednici mogle bi zaraditi izravne isplate za postizanje pozitivnih društvenih ishoda.

Kako bi stvorili sustav u kojem je održivost prirodni pobjednik, poslovni vođe prvo moraju prepoznati da je trenutačni ekonomski okvir u osnovi neusklađen s ekološkom i društvenom stvarnošću – tržišta rijetko nagrađuju transformativne ESG inicijative, a to se vjerojatno neće promijeniti. Moguć je bolji oblik kapitalizma, prema kojem su najregenerativnije i najodrživije strategije ujedno i najprofitabilnije. Ali to će zahtijevati od rukovoditelja da potaknu koordinirano djelovanje među ulagačima, regulatorima i svim njihovim dionicima. Kad se prašina slegne, oni koji su imali hrabrosti djelovati prvi bit će novi tržišni vođe.

© Project Syndicate 2025.