U robnoj kući Mitsukoshi, na flooru posvećenom rafinmanu nepca, birali smo Ippodo gyokuro čajeve, odmjeravali profinjenost Jean-Paul Hévin čokolada i učili kako se dolično jede sushi. Sve je bilo precizno, tiho i ritualno, kako to već u Japanu biva. Vani je bio i za srpanj u Tokiju prevruć dan, 37°C, i lijeno smo, zagledajući izloge, s noge na nogu odšetali Ginzom.

Onda je, u jednom neprimjetnom trenutku, Sandra ostala bez torbice. Točnije, shvatila je da je izgubila torbicu.

U torbi – novčanik, putovnica, svi dokumenti. Nestala je u moru ljudi, vrećica i pažljivo izrežiranih gesti. Nastupio je tren tjeskobe, ali bez panike. Vratili smo se par desetaka minuta unazad, prvo u vremenu a onda i u prostoru, do prodavačice na odjelu čokolade. Na pitanje je li možda pronađena torbica, ona se samo nasmiješila, kako se samo u Japanu smiješe.

Torbica je, naravno, već bila na recepciji. Nedirnuta. Podaci su uspoređeni, sve je predano uz klanjanje i osmijeh. Nije bilo ni tragova iznenađenja. Sve je teklo prirodno, kao da je tako i moralo biti. U Japanu, to i jest normalno. Ne zato što je propisano. Nego zato što je to – društvena norma.

“Čuvaju jedni druge”, rekao mi je jednom prijatelj nakon što se njegovoj ženi u Tokiju dogodilo isto: izgubila je novčanik, ali on je pronađen i vraćen – s gotovinom i zahvalom. Nije to mit. Nije slučajnost. To je dio duboko usađene društvene strukture u kojoj pojedinac nije sam, nego je uvijek dio odnosa.

Sklad i kolektivna dobrobit

Mogli bismo sada razviti nebrojene sociokulturne teorije, ali najpouzdanije je krenuti od fundamenta, a temelj je svemu japanski pojam ‘wa’, koji znači harmonija. Ali ne kao pasivna mirnoća – već aktivna odgovornost da se održava društveni sklad. ‘Wa’ znači da se stvari ne čine zbog zakona, nego zato što je razaranje ravnoteže nedopustivo. I izgubljena torba nije tuđi problem, već mikroskopski lom u mreži društvene povezanosti.

U japanskom jeziku postoji pojam ‘meiwaku’, koji se prevodi kao “neugodnost”, “smetnja”, “gnjavaža” ili “teret”. Iako na prvi pogled izgleda kao obična riječ, ‘meiwaku’ ima duboko ukorijenjeno značenje u japanskoj kulturi i društvu. Radi se o jednom od ključnih principa koji oblikuju međuljudske odnose i svakodnevno ponašanje u Japanu.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Japansko društvo izrazito cijeni sklad i kolektivnu dobrobit. U takvom kontekstu, svaki pojedinac ima odgovornost da svojim ponašanjem ne narušava mir i udobnost drugih. Biti smatran osobom koja uzrokuje ‘meiwaku’ može dovesti do gubitka poštovanja, isključenja iz zajednice ili osjećaja srama. Zbog toga Japanci često razmišljaju o posljedicama svojih postupaka ne samo za sebe, već i za ljude oko sebe. Primjeri iz svakodnevnog života najbolje pokazuju kako se ovaj koncept primjenjuje.

Na primjer, ljudi izbjegavaju razgovor na mobitel u javnom prijevozu kako ne bi smetali drugima. Prilikom kašljanja ili kihanja, često se nosi maska – ne samo radi vlastite zaštite, već prvenstveno da se ne ugrozi zdravlje drugih. Također, točnost dolazaka na posao ili sastanke smatra se oblikom poštovanja – kašnjenje bi moglo predstavljati ‘meiwaku’ za kolege ili suradnike. Japanci će često koristiti izraze poput gomeiwaku o okake shite sumimasen, što znači: “Ispričavam se što sam vam stvorio neugodnost”.

Ova fraza odražava snažnu svijest o utjecaju vlastitog ponašanja na druge i želju da se taj utjecaj svede na minimum. Razumijevanje pojma ‘meiwaku’ važno je ne samo za one koji žive u Japanu, već i za posjetitelje koji žele pokazati poštovanje prema lokalnim običajima. Poštivanjem ovog nepisanog pravila pokazujemo empatiju, obzirnost i želju za očuvanjem društvenog sklada.

U kulturi koja sve stavlja u funkciju zajednice, postoji nešto što je jednako kršenju pravila – izazivanje nelagode. Tko pronađe tuđu torbicu, neće je zadržati, jer bi time stvorio lanac ‘meiwaku’ koji nije lako ispraviti. Zato se reagira instinktivno – torbica se odnosi, prijavljuje, pohranjuje. Nema trijumfa, nema posebne zahvalnosti.

Čajne ceremonije i napojnice

Važno je ovdje razumijeti i pojam ‘omotenashi’ u čijem se duhu za stranca sve odvija. Omotenashi je duboko ukorijenjen japanski koncept koji označava iskreno, nesebično i potpuno predano gostoprimstvo. Iako se često prevodi kao “gostoljubivost”, omotenashi nadilazi uobičajeno poimanje uslužnosti – riječ je o filozofiji koja se temelji na iskrenoj brizi za druge, bez očekivanja ikakve nagrade ili uzvrata.

Korijeni omotenashija sežu daleko u prošlost, osobito u tradicionalnu japansku čajnu ceremoniju. Domaćin tijekom ceremonije pomno planira svaki detalj kako bi gostu pružio osjećaj mira, poštovanja i udobnosti. Bit omotenashija nije u spektakularnom dočeku, već u pažnji prema sitnicama koje često prolaze nezapaženo – anticipiranje potreba gosta, tiha prilagodba okolini i istinska želja da se drugome pruži što ugodnije iskustvo.

U suvremenom Japanu, omotenashi se može primijetiti u gotovo svakom aspektu društva – od načina na koji vas dočekuju u trgovinama i hotelima, do pažljivosti konobara, vozača taksija ili osoblja na kolodvorima. Sve to proizlazi iz duboko ukorijenjenog osjećaja poštovanja i discipline, ali i kolektivne svijesti o važnosti međuljudskih odnosa. Za razliku od zapadnjačkog pristupa usluzi, koji često uključuje napojnice kao oblik zahvale, omotenashi odbacuje tu praksu jer se gostoprimstvo pruža iz osobne odgovornosti i ponosa, a ne iz želje za financijskom dobiti.

Omotenashi nije samo način ponašanja – to je odraz japanskog duha, kulture i identiteta. U svijetu koji sve više teži brzini i površnosti, omotenashi nas podsjeća na važnost iskrenosti, pažnje i ljudske topline. Gostoprimstvo koje ne traži ništa zauzvrat. Osoba koja pomogne neće isticati svoju ulogu; neće je ni spominjati. Sve se obavlja diskretno, gotovo neprimjetno.

To čvrsto, ali nenametljivo grupno vezivo izražava se i kroz riječ ‘nakama’ ili ‘mi’, ne kao formalna grupa, nego kao emocionalna zajednica. Ne moraš nikoga poznavati da bi bio njegov nakama. Dovoljno je biti čovjek u sustavu. A kad si unutra – sve se čuva. Riječ nakama teško je točno prevesti jednom na hrvatski. Najčešće se prevodi kao “prijatelji” ili “društvo”, no njen pravi smisao ide mnogo dublje od običnog prijateljstva. Nakama označava ljude koji dijele zajednički cilj, sudbinu ili vrijednosti, s kojima postoji snažna povezanost i međusobno povjerenje.

U japanskoj kulturi, nakama nije samo skup ljudi koji se druže, već prava obitelj koju biramo. To su osobe koje stoje uz nas u teškim trenucima, koje nas podržavaju i s kojima zajedno rastemo. U popularnoj kulturi, posebno u mangama i anime serijalima, pojam nakama često se koristi za opisivanje neraskidivih veza među likovima koji se bore za zajednički cilj ili san.

U Hrvatskoj, gdje su prijateljstva često važan dio života, pojam nakama može podsjetiti na one prijatelje s kojima dijelimo najdublje trenutke – one koji su tu i kad nije lako. Nakama je više od prijatelja; to je zajedništvo, lojalnost i zajednička sudbina. Konačno, nakama predstavlja koncept zajedništva i povjerenja koji nadilazi površne odnose, simbolizirajući duboku povezanost između ljudi. U vremenu kada je individualizam često na cijeni, pojam nakama nas podsjeća koliko je važno imati ljude na koje se možemo osloniti i s kojima možemo dijeliti životne uspone i padove.

No vratimo se još jednom izvornoj situaciji. Kad je prodavačica shvatila što tražimo, nije bilo pitanja. Samo diskretan osmijeh, blago kimanje i uputa prema recepciji. To je još jedan japanski kulturni refleks: (aun no kokyū – tiha koordinacija, razumijevanje bez potrebe za riječima. I Sandra i ja, i osoblje, i osoba koja je torbu pronašla, svi smo bili u istom ritmu. Svatko je znao svoj korak, bez upute. Izraz aun no kokyū doslovno se može prevesti kao “disanje a-un”. Ovaj izraz simbolizira savršenu usklađenost ili sklad između ljudi, najčešće u zajedničkom djelovanju ili razgovoru, gdje jedno prirodno “upućuje” na drugo, bez potrebe za dodatnim riječima ili objašnjenjima.

Korijeni izraza potječu iz budističke tradicije, gdje su ‘a’ i ‘un’ prvi i posljednji slogovi sanskrtskog alfabeta, slično kao naše “A” i “Ž”. Ti slogovi simboliziraju početak i kraj, disanje koje ulazi i izlazi – životni ciklus i međusobnu povezanost svega. U svakodnevnom kontekstu, aun no kokyū opisuje situaciju kada dvije ili više osoba rade ili komuniciraju s takvom usklađenošću da se gotovo čini kao da čitaju misli jedni drugih. To je trenutak kada nema potrebe za dodatnim objašnjenjima jer svi savršeno razumiju što drugi želi ili misli. Ako vam je tako lakše zamislite bend ili sportski tim koji djeluju u savršenom skladu i prešutnom dosluhu.

U timskom radu, ili u umjetničkim izvedbama, ili čak u prijateljskim odnosima, aun no kokyū označava tu duboku povezanost i razumijevanje koje omogućuje zajednički uspjeh bez riječi.

Više od običnog hvala

Na kraju, u razumijevanja japanske društvene empatije pomoći će nam i koncept ‘on’. Taj je koncept duboko ukorijenjen u japanskoj tradiciji i društvenim odnosima. Riječ ‘on’ znači “zahvalnost” ili “dug zahvalnosti”, ali njezino značenje ide mnogo dalje od običnog “hvala”. On predstavlja osjećaj moralne obaveze prema nekome tko nam je učinio dobro, te želju da se ta dobrota uzvrati. U japanskoj kulturi, odnosi se često temelje na ovoj vrsti uzajamnosti. Kada netko primi pomoć ili uslugu, osjeća snažan moralni dug da jednog dana uzvrati istom mjerom. Taj dug nije opterećujući, već se smatra temeljem društvene kohezije i međusobnog povjerenja.

On se očituje u različitim životnim situacijama: od obitelji i prijatelja, preko poslovnih veza, do svakodnevnih susreta s nepoznatim ljudima. Na primjer, kada netko pronađe izgubljeni novčanik i vrati ga vlasniku, ne radi to samo zbog zakona ili pristojnosti, nego i zbog osjećaja ‘on’ – moralne obaveze da učini ono što je ispravno i da očuva društvenu harmoniju.

Taj koncept također utječe na način na koji ljudi u Japanu održavaju odnose, njeguju povjerenje i grade dugotrajne veze. On nije samo individualni osjećaj, već dio kolektivne svijesti koja promiče harmoniju, poštovanje i odgovornost prema drugima. Možda je preuzetno kazati, ali ‘on’ je jedan od kamena temeljaca japanske kulture, koji povezuje ljude kroz zahvalnost i moralnu obavezu, čineći društvo skladnijim i međuljudske odnose dubljim.

Na kraju, ovaj naizgled banalan događaj – izgubljena i vraćena torba – otkriva društvo koje funkcionira ne zato što mora, nego zato što vjeruje. Ne postoji religijski ili ideološki imperativ, već društvena navika povjerenja. U većini zemalja svijeta, povjerenje je luksuz. U Japanu je infrastruktura.

I zato kad netko kaže da se “Japanci drže zajedno”, ne govori o kolektivizmu u političkom smislu. Govori o društvenom refleksu, gdje se i torbica – i čovjek koji je izgubio – čuvaju jednako pažljivo.