Razvoj Kine obilježen je brzim gospodarskim rastom i znatnim smanjenjem siromaštva od pokretanja gospodarskih reformi 1978. Od početnog fokusa na brzi rast, Kina sad prelazi na “visokokvalitetan razvoj”, naglašavajući održivi rast, tehnološki napredak i rješavanje društvenih i ekoloških neravnoteža.

Bit će to odgovor bota umjetne inteligencije (AI) ako u pretraživač Chrome unesete pojam “razvoj Kine”. AI pritom ne koristi ni službene ni neslužbene kineske, nego zapadne izvore, poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. U javnosti se, međutim, Kinu često ne doživljava kao stvarnu ekonomsku supersilu, već i dalje kao komunističku zemlju više blisku Sjevernoj Koreji, nego Singapuru ili Hong Kongu.

A Kina je posljednjih desetljeća postala zemlja koja na svoj razvoj gleda dugoročno pa je u sklopu te paradigme Zapadu u zamjenu za tehnologiju ponudila svoje tržište, a onda istu tu tehnologiju iskoristila protiv Zapada. Bio bi to najgrublji opis pozicije koju Kina u razvojnom smislu ima danas. Svjedoče o tome i priče zapadnjaka koji ondje žive, a među njima su i hrvatski državljani.

Vladimir Parpura, doktor medicinskih znanosti, član Academia Europea, naš je neuroznanstvenik koji je direktor Internacionalnog translacijskog neuroznanstvenog istraživačkog instituta na Sveučilištu kineske medicine Zhejiang.

“Najkraće rečeno: to je mješavina kapitalizma s malim i velikim poduzetništvom te jugoslavenskog komunizma”, kaže Parpura te procjenjuje da su veliki kineski gradovi, posebice Hangzhou, u kojem se nalazi sjedište Alibabe i mnogih tehnoloških kompanija, trenutačno tehnološki puno ispred SAD-a i EU.

Tradicija i tehnologija

Kinezi još cijene znanost i obrazovanje, a najveće poštovanje imaju prema učiteljima, počevši od predškolskog uzrasta sve do mentora na postdiplomskom obrazovanju i na poslu. Boravak u Kini stoga mu je, veli, osvježenje. Impresioniran je vlastima pokrajine Zhejiang koja golem novac ulaže u znanost i tehnologiju.

Na Sveučilište se, primjerice, kao i u urede i laboratorije njegova Instituta, ulazi putem sustava prepoznavanja lica. Uvjeren je da je za napredak do takve razine zaslužno strateško razmišljanje i ulaganje utemeljeno na mješavini tradicije i tehnološkog napretka. Kinezi su, primjećuje, jako ponosni na svoju povijest i tradiciju, što se očituje i u tome da se ljudi i dalje liječe tradicionalnom kineskom medicinom.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ulaganje u znanost očituje se, objašnjava Parpura, i u svakodnevnom životu. Primjerice, kompletan javni prijevoz u Kini je na struju, i autobusi i metro. Kao stranac u Kini putuje slobodno, kaže, trgovine su pune svega, a ljudi se doimaju veselima. Što se znanosti tiče, već prije tri godine objavljeno je da je Kina prvi put neznatno nadmašila Sjedinjene Države po broju najcitiranijih radova, ključnoj jedinici mjere utjecaja istraživanja na svijet, prema japanskom Institutu za znanstvenu politiku NISTEP.

“Ljudi otpisuju Kinu, govoreći da ondje objavljuju mnogo, ali da ti radovi nisu kvalitetni. Ali to je kratkovidno”, kazala je Caroline Wagner, istraživačica koja se bavi znanstvenom politikom i inovacijama na Sveučilištu Ohio State u Columbusu u SAD-u, navodeći da je Deng Xiaoping 1977. predstavio Četiri modernizacije, a jedna od njih odnosila se na jačanje kineskog znanstvenog sektora i tehnološkog napretka. Još 2000. u SAD-u se godišnje pisalo značajno više znanstvenih radova nego u Kini. No, tijekom protekla tri desetljeća Kina je uložila sredstva u rast domaćih istraživačkih kapaciteta, slala studente i istraživače na studije u inozemstvo i poticala kineske tvrtke da se preusmjere na proizvodnju visokotehnoloških proizvoda.

Od 2000. Kina je poslala oko 5,2 milijuna studenata i znanstvenika da se obrazuju u inozemstvu. Većina njih studirala je znanost ili inženjerstvo. Mnogi od tih studenata ostali su u zemljama u kojima su studirali, ali sve ih se više sada vraća u Kinu kako bi radili u dobro opremljenim laboratorijima i visokotehnološkim tvrtkama. Danas je Kina druga po ulaganjima u znanost i tehnologiju, odmah iza SAD-a.

Kineska sveučilišta sada proizvode najveći broj doktora inženjerstva u svijetu, a kvaliteta tamošnjih sveučilišta znatno se poboljšala posljednjih godina. Caroline Wagner do ovih je zaključaka došla još prije dvije i pol godine, a moguće je da se stvari po SAD promijene i dodatno na lošije, s obzirom na stav Trumpove administracije o ulaganjima u znanost.

Tehnološka velesila

Dr. Mihaela Papa ravnateljica je istraživanja te glavna istraživačica na MIT-jevu Centru za međunarodne studije. Kaže da je početak brzog razvoja Kine pod Deng Xiaopingom utemeljen i na ambicioznom planu ekonomskih reformi, čije su ključne odrednice uključivale postupnu liberalizaciju gospodarstva, pri čemu su uvedeni tržišni mehanizmi, dok je država zadržala stratešku kontrolu nad ključnim sektorima.

“Kina se otvorila prema inozemstvu, privukla strana ulaganja u posebne ekonomske zone poput Shenzhena te započela masovnu urbanizaciju i industrijalizaciju. Znatna ulaganja u infrastrukturu i obrazovanje dodatno su potaknula i rast produktivnosti”, tumači Papa.

Kao jedan od glavnih stereotipa ističe mišljenje da Kini nedostaje inovativnosti te da ondje ili čekaju ili kopiraju Zapad. “Kina je danas tehnološka velesila s inovacijama u brojnim područjima, uključujući umjetnu inteligenciju, financijske tehnologije i električna vozila. Primjer toga je Deep Seek, veliki jezični model koji može parirati mnogo poznatijim zapadnim konkurentima kao što je Chat GPT-4 tvrtke OpenAI, uz znatno niže troškove.

Mnogi na Zapadu vjerovali su da će tržišni razvoj dovesti do demokracije te da Kinu treba ocjenjivati prema zapadnim vrijednostima. Predsjednika Trumpa sad više zanima kako Kina ekonomski utječe na SAD i Zapad. Slične se rasprave vode i u EU, jer jasno je da Kina ima novu ulogu u svjetskoj politici i ekonomiji”, podsjeća naša sugovornica. Ističe i da je Kina postala aktivnija u vanjskoj politici tek u posljednjih 15 godina, što se očituje u povećanim ulaganjima te omogućuje temeljitiju procjenu njezina međunarodnog djelovanja.

“Iako ulaže u infrastrukturu i razne projekte u inozemstvu, Kina i dalje stavlja naglasak na očuvanje unutarnje stabilnosti i suvereniteta. Mnoge zemlje Globalnog juga profitirale su od kineskih ulaganja i vide Kinu kao partnera koji poštuje njihov suverenitet u pitanjima razvoja. Zapadne kritike kineskih inicijativa uglavnom se odnose na pitanja stvaranja dužničke ovisnosti, netransparentnosti te geopolitičkog i ekonomskog utjecaja na lokalno stanovništvo”, dodaje Papa.

A tko je koga u tom odnosu Zapada i Kine nadmudrio, da ne kažemo prevario? Odnosno, koliko je točna teza da je Kina pobijedila Zapad njegovom tehnologijom?

Odgovor na to pitanje dao nam je Ivica Bakota. Riječ je o profesoru koji je magistrirao filozofiju i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu, a potom završio preddiplomski studij sinologije u Zagrebu i Ljubljani te doktorirao međunarodne odnose na Sveučilištu Peking. Danas je izvanredni profesor na Sveučilištu Capital Normal u kineskom glavnom gradu. Autor je knjige “Veliki povratak – Razvoj moderne kineske vanjskopolitičke misli”, u kojoj, uz suautore Zvonimira Stopića i Matu Njavru, analizira kinesku vanjsku politiku, diplomaciju i međunarodne odnose.

“Vjerojatno je to isto toliko točno kao i priča da je Zapad posljednjih četrdesetak godina iskoristio Kinu. Dakle, i s druge strane postoji teorija po kojoj je netko nekoga nadmudrio, i to ponajprije kao izvor jeftine radne snage, a potom i stabilnog jamca održavanja proizvodnih lanaca ne bi li tako razvio neoliberalni model kojim dovodi do kolapsa (europskih) socijalističkih ekonomija i time posredno ugrožava opstojnost kineskog sustava, te poslije predvodi zamah globalizacije koji se umnogome oslanjao na kineski rad.

Pritom, zapadne multinacionalne kompanije koje nekoliko desetljeća uživaju ogromne profitne stope u Kini, namjerno koče i opstruiraju tehnologijski transfer onemogućavajući Kini da u prvoj fazi svoga gospodarskog rasta samostalno proizvede išta drugo doli robu široke potrošnje i male dodane vrijednosti. Ipak, mislim da su oba ova stajališta pretjerana i medijski napuhana – u stvarnosti nitko nije nikoga pretjerano nadmudrio ili preveslao. Smatram da bi bilo potrebno osvijestiti da na objema stranama postoji ekstremizam neupućenih stajališta i da se u transakcijskom smislu malo više treba gledati na gospodarsku simbiozu Zapada i Kine u posljednjih pola stoljeća”, objašnjava Bakota.

Projekt stoljeća

Nedavno je objavljeno da će Kina početi s gradnjom hidroelektrane Motuo na Tibetu koja će biti vrijedna 170 milijardi dolara i najveća u svijetu. Veća i od znamenite brane Tri klanca na rijeci Jangce, također u Kini, i to čak četiri puta. Ta će se brana sastojati od pet kaskadnih hidroelektrana raspoređenih uzvodno prema nizvodno te će, nakon dovršetka, to biti najveći svjetski izvor električne energije. Kineski premijer Li Qiang opisao je predloženu megabranu kao “projekt stoljeća”, a stručnjaci procjenjuju kako je taj opis prikladan iz više razloga.

Ogromni razmjeri projekta odražavaju geopolitički status i ambicije Kine. Ipak, najkontroverzniji aspekt jest lokacija brane, jer se ona nalazi na donjem toku rijeke Yarlung Zangbo na istočnom rubu tibetanske visoravni. Povezana je s rijekom Brahmaputrom koja se ulijeva u indijsku pograničnu državu Arunachal Pradesh, kao i u Bangladeš. A to je važan izvor vode za Bangladeš i Indiju. Obje zemlje izrazile su zabrinutost zbog brane, posebno zato što bi ona potencijalno mogla utjecati na njihove zalihe vode.

Napetost s Indijom oko brane pogoršava činjenica da je Arunachal Pradesh bio žarište kinesko-indijskih napetosti. Kina polaže pravo na tu regiju, koju naziva Zangnan, tvrdeći da je ona dio onoga što naziva Južnim Tibetom. A brana bi mogla biti efikasno geopolitičko oruđe. Što se tiče poštovanja vlasništva, i materijalnog i autorskog, Bakota kaže da se može reći kako u sudskoj praksi ono još nije na razini europskog standarda.

“Ali opet, daleko je od nekog sjevernokorejskog modela. Kineski zakon do 1980-ih godina nije uopće prepoznavao intelektualno vlasništvo. Sada imate relativno regulirano zakonodavstvo što se tiče ‘copyrighta’, patenata, zaštićenih marki i slično. Neka europska tvrtka ima, primjerice, načina da provede tužbu na kineskom sudu vezano za povredu tih prava. U posljednjih 20-ak godina u Kini je niknuo ogroman broj odvjetničkih društava koja se najčešće bave tim pravom. Najviše medijske pozornosti u vezi s tim pitanjem imaju slučajevi u kojima se koriste rupe u (ne)usklađenosti kineskog i drugih zakonodavstava, pa primjerice, možete bez posebnih ograničenja javno reproducirati neki nezaštićen videosadržaj proizveden izvan Kine, što ne znači da možete istu stvar učiniti i s kineskim sadržajem”, opisao je Bakota situaciju s autorskim pravima zbog kojih su europske industrije godinama vodile bitku s kineskim kompanijama koje su, naizgled, plasirale proizvode gotovo identične njihovima.

Kina je praktički jedina država koja uspijeva održati ravnotežu u mukotrpnim pregovorima oko carina koje se vode s administracijom Donalda Trumpa, a čini se da je Indija možda i jedina zemlja koja u perspektivi može ugroziti rastući primat Kine i na vlastitom području, ali i u svijetu. Za Ivicu Bakotu pitanje poput ovog nema pretjeranog smisla u sadašnjoj svjetskoj geopolitičkoj i gospodarskoj situaciji.

“Nagađanje tko će koga prestići i nametnuti se kao globalna supersila imalo je smisla dok se još činilo da je svjetski poredak konfiguriran u smjeru bipolarne konfrontacije. Kako mi se čini, svijet u posljednjih nekoliko godina više ide u smjeru multilateralizma, ali i regionalizacije, ili čak, fragmentacije konfrontacije i natjecanja. Možda je Kina u apsolutnom smislu “dostignula” i “pretekla” Zapad u nekim aspektima, ali u nekim svjetskim regijama, posebice kod nas “na Zapadu” taj se primat još neko (dulje) vrijeme neće osjetiti, npr. u društvenoj i kulturnoj sferi. Mislim da trebamo odustati od pretpostavke da će Kina, a poslije možda i Indija, nekom pravocrtnom sukcesivnom logikom postati naš glavni trgovački partner, investitor, financijer, te negdje na kraju, najutjecajniji distributer meke moći i zabavnih sadržaja”, zaključuje Bakota.