Navršilo se točno 80 godina otkako je bačena atomska bomba na Hirošimu. Tri dana kasnije na red je došao Nagasaki, a pet dana kasnije, 14. kolovoza, Japansko casrtvo objavilo je kapitulaciju. Potpisana je 2. rujna. Tek tada je, na američkom bojnom brodu Missouri, usidrenome ispred Tokijem, završen Drugi svjetski rat.

Jedna je Pandorina kutija takvim završetkom zatvorena, no druga je – otvorena. I ta Pandorina kutija nuklearne prijetnje već dugo drži cijeli svijet na oprezu. Danas, osam desetljeća nakon Hirošime i Nagasakija, nuklearno oružje ne da nije nestalo, nego se njime učestalo zvecka.

Poznati hrvatski fizičar i stručnjak za nuklearnu energiju Tonči Tadić pobrojio je tako da je od početka rata u Ukrajini Rusija čak 50 puta prijetila upotrebom nuklearnog oružja. Pitanje je koliko ima smisla taj pokušaj držanja globalne ravnoteže straha, kad nuklearno oružje u 21. stoljeću više nije simbol apsolutne sile, već instrument odvraćanja.

Neki čelnici prihvaćaju ideju da je nuklearno oružje ključno za njihovu nacionalnu obranu, ignorirajući lekcije koje je međunarodna zajednica trebala naučiti iz tragedija povijesti.

Matre Matsui, gradonačelnik

Projekt Manhattan

U svijetu je trenutačno osam službeno priznatih nuklearnih sila: SAD, Rusija, Kina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Pakistan, Indija i Sjeverna Koreja. Izrael nikada nije službeno priznao da posjeduje nuklearno oružje, ali se procjenjuje da ima između 80 i 200 bojevih glava. Prema podacima Federacije američkih znanstvenika (FAS), u svijetu je oko 12.500 nuklearnih bojevih glava, i gotovo ih je 90% u posjedu SAD-a i Rusije. Nuklearna strategija većine tih zemalja temelji se na doktrini “uzajamnog osiguranog uništenja” – konceptu koji tvrdi da će svaki nuklearni napad dovesti do protunapada i totalne destrukcije obje strane. Zato se oružje koje bi moglo uništiti planet koristi prvenstveno kao politički alat.

No, posljednjih godina ta se ravnoteža ljulja. Već smo spomenuli kako ne prođe ni mjesec dana a da Rusija ne spomene mogućnost uporabe taktičkog nuklearnog naoružanja u Ukrajini. Sjeverna Koreja nastavlja sa svojim testiranjima, a nuklearni program Irana nedavno je doveo do rata s Izraelom koji je šokirao cijeli svijet, a gdje se prvi put u povijesti dogodilo da jedna nuklearna sila (SAD) izvede zračni napad na nuklearna postrojenja u nekoj drugoj državi. Ne treba zaboraviti ni na to da su se još dvije nuklearne sile, Pakistan i Indija, također sukobile početkom svibnja. U svijetu u kojem se granice međunarodnog prava sve češće ignoriraju, mnogi analitičari više ne postavljaju pitanje hoće li, nego kada će netko upotrijebiti nuklearno oružje.

Put prema najrazornijem oružju današnjice počeo je još 1938. godine otkrićem nuklearne fisije u Njemačkoj. Godine 1942. pokrenut je tajni Projekt Manhattan, pod vodstvom Roberta Oppenheimera, koji je okupio najbolje znanstvenike tog doba u pustinji Novog Meksika. Cilj je bio jasan: stvoriti oružje koje će okončati rat. U srpnju 1945., prvi test pod kodnim imenom “Trinity” eksplodirao je iznad Alamogorda. Oppenheimer je, promatrajući eksploziju, navodno izgovorio stih iz Bhagavad Gite: “Postao sam Smrt, uništavač svjetova.”

Iako je nacistička Njemačka već bila poražena u svibnju 1945., rat s Japanom još je bjesnio. Japanska vojska pokazivala je fanatičan otpor – bitka za Okinawu odnijela je više od 200.000 života. Američki vojni vrh procjenjivao je da bi invazija na japansko otočje mogla stajati života između pola milijuna i milijun američkih vojnika. S druge strane, diplomacija s Japanom bila je u zastoju. Iako su japanski lideri znali da gube, car Hirohito nije bio spreman na bezuvjetnu kapitulaciju. Alternativa atomskom udaru bila je demonstracija bombe na nenaseljenom području – ali je vojni vrh strahovao da bi neuspjeh ili nedovoljno uvjerljiv učinak uništio utjecaj oružja. Druga opcija bila je nastavak konvencionalnog bombardiranja i pomorske blokade – što bi dodatno iscrpilo Japan, ali i produžilo rat.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

U ponedjeljak 6. kolovoza 1945. u 8.15 ujutro, američki bombarder B-29 Enola Gay izbacio je bombu Little Boy iznad Hirošime. Eksplozija se dogodila na visini od oko 600 metara. Temperatura u epicentru dostigla je 3000 do 4000 Celzijevih stupnjeva. U sekundi je poginulo više od 70.000 ljudi. Grad je pretvoren u prah. Oni koji su bili dovoljno daleko da prežive udar, ostali su trajno obilježeni – spaljeni, kontaminirani, traumatizirani. Uz drugu bombu, na Nagasaki, još jaču, ali s manjim posljedicama zbog konfiguracije terena, do kraja 1945. broj mrtvih popeo se na više od 210.000, uz desetke tisuća koji su umrli od posljedica radijacije. Preživjeli, koje Japanci nazivaju hibakusha, često su patili od keloidnih ožiljaka, leukemije i raznih vrsta karcinoma. Osim fizičkih, mnogi su trpjeli i psihološku traumu te društvenu stigmatizaciju.

Simboli mira

Hirošima i Nagasaki postali su kasnije simboli mira. Gradovi su obnovljeni, ali su na njihovim ruševinama niknuli muzeji, memorijali i godišnje ceremonije sjećanja. Japansko društvo razvilo je duboko ukorijenjen pacifizam – čak i danas, u doba rastućih tenzija s Kinom i Sjevernom Korejom, velika većina Japanaca protivi se ideji posjedovanja nuklearnog oružja.

Unatoč tome što Japan posjeduje naprednu nuklearnu tehnologiju i teorijski bi mogao izgraditi atomsku bombu u vrlo kratkom roku, politička volja za to ne postoji. Zemlja je potpisnica svih međunarodnih sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Iako su u posljednjih desetljeće do dva desni političari poput Shinza Abea predlagali reinterpretaciju pacifističke doktrine, javnost je ostala nepokolebljivo protiv. Hirošima i Nagasaki i dalje su simboli mira – ali i podsjetnici da čak i najnaprednija civilizacija može pasti u ponor destrukcije ako izgubi osjećaj za ljudskost.

Prema većini današnjih vojnih analitičara, vjerojatnost uporabe nuklearnog oružja danas nije nula, ali nije ni visoka. Analiza instituta SIPRI iz 2024. kaže kako je rizik taktičke uporabe nuklearnog oružja najviši od kraja Hladnog rata. Čak i ograničeni udar mogao bi dovesti do domino-efekta koji nitko ne može kontrolirati. Posljedice bi bile katastrofalne: milijuni mrtvih, globalna gospodarska recesija, radijacijsko zagađenje, klimatske promjene… Međutim, problem nuklearnog rata nije samo nuklearno razaranje.

Izvan hipocentra nuklearne eksplozije, na određenoj udaljenosti, ljudi će preživjeti. Ključan problem je razaranje samog tkiva društva – uništavaju se institucije i svaki oblik organizacije, a preživjeli ne mogu računati ni na kakav oblik pomoći. Sve bi se pretvorilo u kaos u kojem je društvo razoreno, a pojedinac prepušten isključivo sebi samome. Time bi posebno bila pogođena centralizirana društva, poput ruskog, jer bi trebalo ponovno uspostavljati nove mehanizme upravljanja državom, sustave raspodjele hrane, energije i svega ostalog.

Bez isprike

Amerikanci se do danas nikada nisu ispričali za bombardiranje Japana, a kamoli priznali da bi to bio ratni zločin. Prvi je put predstavnik vlade SAD-a na komemoraciju u Hirošimu došao tek prije 15 godina – bio je to američki veleposlanik u Japanu Ross Wilson. Tamo ga je poslao predsjednik Obama, ali s uputama da na komemoraciji ne položi ni cvijet, a kamoli vijenac, ogorčivši tako predstavnike preživjelih. Dobro je, s druge strane, da se iz Hirošime svake godine ponovno pošalje apel da se zabrani i uništi sve nuklearno oružje u svijetu. Neki od fizičara koji su pisali Rooseveltu, među njima i Einstein, takve su apele počeli slati odmah poslije prvih eksplozija i spoznaje da “druga strana” to oružje nije izradila.

“Sjedinjene Države i Rusija posjeduju 90 posto svjetskih nuklearnih bojevih glava i, u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu i napete situacije na Bliskom istoku, promatramo ubrzani trend jačanja vojske diljem svijeta”, izrazio je žaljenje gradonačelnik Matré Matsui. “Neki čelnici prihvaćaju ideju da je nuklearno oružje ključno za njihovu nacionalnu obranu, očito ignorirajući lekcije koje je međunarodna zajednica trebala naučiti iz tragedija povijesti”.

Matsui je prošli mjesec pozvao Donalda Trumpa da se pokloni Hirošimi, dok je američki predsjednik usporedio nedavne zračne napade na Iran s atomskim bombardiranjima iz 1945.