Zanimanje frizera, koje se nekad suočavalo s hiperprodukcijom, danas u Hrvatskoj doživljava renesansu i privlači novi profil učenika – mahom odlikaša i vrlo dobre đake te isključivo one kojima je to bio prvi izbor.

Prema podacima koji su objavljeni nakon ovogodišnjega ljetnog kruga upisa u srednje škole, zagrebačka Obrtnička škola za osobne usluge, u kojoj se, među ostalim, obrazuju nove generacije frizerki i frizera, potvrdila je da se na 182 upisna mjesta za taj smjer prijavilo 670 učenika.

Iako je opća gimnazija i dalje najpopularnija opcija, frizeri su među najtraženijima među strukovnim zanimanjima, a iznenađuje i činjenica da je profil zainteresiranih i upisanih učenika doživio svojevrsnu metamorfozu u odnosu na prijašnje godine.

Rušenje stereotipa

Kako je, naime, ustvrdila i ravnateljica Darinka Štampar Šmaguc u gostovanju na HRT-u početkom srpnja, posljednji upisani đak koji je uspio dobiti mjesto u frizerskom smjeru ubraja se u rang čvrstih četvorki, što je prvi put da se takvo što dogodilo.

Temelj uspješne frizerske karijere leži u kvalitetnom obrazovanju, a hrvatski se sustav, nakon eksperimentalne faze, odlučio za trogodišnji model srednjega strukovnog obrazovanja jer sadrži veći fond sati učenja temeljena na radu omogućujući učenicima stjecanje ključnih praktičnih kompetencija izravno u salonima. Kurikulum je osmišljen tako da pokrije sve aspekte struke, od njege i stiliziranja kose do bojenja trepavica i obrva, kako bi se osigurala najviša razina kvalitete budućih kadrova, a Ceh frizera i kozmetičara predlaže i uvođenje obveznog testiranja psihomotorike kao uvjeta za upis u zanimanje.

Trendovi se, kako u školstvu tako i na tržištu rada, očito mijenjaju pa dok se prije desetak godina govorilo o 5000 frizera viška, danas poslodavci traže upravo moderno obrazovane stručnjake spremne za izazove osuvremenjene struke koja je jedna od poželjnijih za ovu generaciju.

U školskoj godini 2025./2026. za buduće srednjoškolce osigurano je ukupno 47.987 upisnih mjesta, što je osjetno više od broja učenika koji su završili osmi razred. Taj nerazmjer izravna je posljedica negativnih demografskih trendova i manjeg broja učenika u generaciji. Analiza prijava pokazuje i veliku neravnotežu u interesu. Dok je ukupan broj mjesta veći, statistike otkrivaju da je za pojedine programe konkurencija žešća nego ikad. Sektori zdravstva, turizma i računalstva bilježe golem interes, gdje se za jedno mjesto u popularnim školama ponegdje bori i do deset kandidata.

CHANGE MAKERS 2026.

Tko danas stvarno donosi ključne poslovne odluke? Jedan je način za saznati odgovor na to pitanje

Zdravstveni turizam

Novi iskorak za hrvatski turizam: Hrvatska kao longevity destinacija

Smjerovi poput tehničara za računalstvo, medicinske sestre/tehničara opće njege i turističko-hotelijerskog komercijalista popunjavaju se nakon objave ljestvica s iznimno visokim bodovnim pragovima. S druge strane, znatan broj slobodnih mjesta ostaje u programima za tradicionalna obrtnička i industrijska zanimanja. Smjerovi poput obućara, krojača ili pojedinih poljoprivrednih tehničara u ruralnim sredinama teško popunjavaju kvote.

Upravo kao svojevrsna mjera pri balansiranju zahtjeva na tržištu s interesima đaka, od nadolazeće će se školske godine frizerska, kao i brojne druge struke, doista poučavati za budućnost. Usto, ruše se i stereotipi o tome kako pojedine strukovne škole upisuju oni koji nisu mogli upasti ondje gdje su inicijalno namjeravali jer očekivanja u sustavu sada su postavljena na novu razinu. Počinje, naime, implementacija jedne od najambicioznijih obrazovnih transformacija – dubinska i sveobuhvatna reforma sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja.

Taj sustav, koji obuhvaća gotovo 70 posto učenika na srednjoškolskoj razini, temelj je za stvaranje radne snage, a istodobno se dugo borio s problemima zastarjelih programa i neusklađenosti s dinamičnim potrebama gospodarstva. Unatoč tome što se Hrvatska može pohvaliti jednom od najviših stopa sudjelovanja učenika u strukovnom obrazovanju u EU i iznimno niskom stopom ranog napuštanja školovanja od samo 2,2%, potreba za modernizacijom postala je neizbježna.

Uvodi se kreditni sustav

Srce reforme, koju koordinira Ministarstvo znanosti i obrazovanja uz ključnu operativnu ulogu Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih (ASOO), leži u potpunoj kurikularnoj transformaciji, prvoj takve vrste nakon 30 godina. Opsežnim projektom “Modernizacija sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja”, koji se sufinancira sredstvima Europskog socijalnog fonda, ASOO je predvodio izradu više od 200 standarda zanimanja, 145 standarda kvalifikacija te čak 140 novih strukovnih kurikuluma.

Ključna je novost prelazak na modularnu nastavu temeljenu na ishodima učenja. To u praksi znači da se napušta tradicionalni predmetni pristup, a učenje se organizira oko konkretnih vještina i znanja potrebnih za određeno zanimanje integrirajući teoriju i praksu. Uvodi se i kreditni sustav za strukovno obrazovanje (CSVET), gdje učenici skupljaju bodove na temelju ostvarenih ishoda učenja, što povećava njihovu odgovornost i transparentnost napretka.

Jedinstveno u reformi je što se provodi uz aktivno i nezaobilazno sudjelovanje struke. Poslodavci, obrtnici, predstavnici Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore te sindikata bili su ključni dionici u radnim skupinama koje su definirale koja su znanja, vještine i kompetencije potrebne za svako pojedino zanimanje. Takav pristup “odozdo prema gore” jamči da novi kurikulumi neće biti samo dokumenti pisani u uredima, već realan odraz onoga što tržište rada traži.

Dodatno se jača komponenta učenja temeljena na radu, čiji se udio znatno povećava. Dok će u nekim četverogodišnjim programima udio prakse biti oko deset posto, u trogodišnjim obrtničkim programima on iznosi više od 60 posto, a u novim dualnim modelima obrazovanja penje se i do 80 posto. Time se učenicima omogućuje da veći dio svog obrazovanja provedu u stvarnom radnom okruženju učeći od mentora izravno u tvrtkama i obrtima.

Na temelju stvarnih potreba

Reforma, dakle, nije samo kozmetički zahvat, već strateški potez usmjeren na rješavanje problema poput povećanja zapošljivosti mladih i jačanje ukupne gospodarske konkurentnosti zemlje. Uspostavom sustava koji je prepoznatljiv i usporediv s onima u razvijenijim zemljama EU, otvaramo vrata našim mladim stručnjacima za ravnopravno sudjelovanje na europskom tržištu rada. Ovo bi, od osamostaljenja Hrvatske, mogla biti svojevrsna endemska pojava u smislu obrazovnih reformi jer je jedina koja je, čini se, urodila plodom premda je medijski i u kolektivnoj svijesti javnosti jako zapostavljena u odnosu na one koje su se događale u jeku političkih previranja.

Gotovo je od početka postojala suglasnost da je promjena kompletnog obrazovnog sustava nužna, no put do nje pokazao se opterećenim političkim, ideološkim i društvenim preprekama. Strategije su se donosile, planovi su se pisali, no svaka dublja promjena sustava nailazila je na zid. Problem je bio jasan, kako je još 2017. godine navela i Europska komisija komentirajući slabe rezultate hrvatskih učenika na PISA testovima: “Kvaliteta kurikuluma i nastave čini se glavnim pokretačem loših rezultata Hrvatske.”

Najvidljiviji i najdramatičniji pokušaj promjene bila je “Cjelovita kurikularna reforma”, koja je početkom 2016., pod vodstvom Borisa Jokića i njegova stručnog tima, probudila nadu da je stvarna modernizacija moguća. Proces je prvi put uključio stotine nastavnika izravno u izradu dokumenata, dobio je široku podršku stručne i opće javnosti te je obećavao prelazak s učenja napamet na rješavanje problema i razvoj kritičkog mišljenja. Dolaskom nove vlade, proces je naglo zaustavljen pod izlikom potrebe za doradom, a pritisci konzervativnih krugova i političko upletanje postali su prevelik teret. Jokić i njegov tim podnijeli su ostavke. Unatoč prosvjedima i kasnijim promjenama na čelu resornog ministarstva, reforma nikada nije zaživjela u svom izvornom obliku.

Dok je javnost pratila dramu oko općeg obrazovanja, jedna druga transformacija odvijala se gotovo neprimjetno. Za razliku od općeobrazovne reforme, proces one u strukovnom obrazovanju nije vodila politika, već struka, a financirala se izdašnim sredstvima Europskoga socijalnog fonda, kroz projekt “Modernizacija sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja” vrijedan gotovo 17,7 milijuna eura. Umjesto političkih imenovanja, formirano je na deseke radnih skupina u koje su bile uključene stotine stručnjaka: nastavnici iz strukovnih škola, predstavnici poslodavaca putem HGK i HOK-a, sindikalisti i sveučilišni profesori.

Njihov je zadatak bio stvoriti temelj za nove kurikulume izradom standarda zanimanja i standarda kvalifikacija. To u praksi znači da se najprije detaljno analiziralo koja su znanja, vještine i kompetencije potrebne za neko zanimanje u 21. stoljeću – od CNC operatera do turističkog vodiča – a tek se onda na temelju tih stvarnih potreba kreirao obrazovni program.

Na kraju, priča o obrazovnim reformama u Hrvatskoj priča je o dva paralelna svemira. Jedan je obilježen javnim sukobima, političkim pritiscima i na kraju razočaranjem, gdje je velika prilika za opće obrazovanje ostala neiskorištena. Drugi je svijet strukovnog obrazovanja,u kojem je europska stručna agencija Cedefop prepoznala napredak i gdje je dugogodišnji, strpljiv i stručan rad, vođen u suradnji s gospodarstvom i daleko od medijske pompe, donio tihu revoluciju.

Usto, ključnu ulogu u provedbi reforme i osiguravanju njezine dugoročne održivosti imaju Regionalni centri kompetentnosti (RCK). Uspostavljeno je 25 takvih centara diljem Hrvatske, odabranih među strukovnim školama u pet prioritetnih sektora: turizmu i ugostiteljstvu, strojarstvu, elektrotehnici i računalstvu, zdravstvu te poljoprivredi. RCK-ovi nisu zamišljeni samo kao škole, već kao dinamični “ekosustavi vještina” koji povezuju obrazovne ustanove, tvrtke, istraživačke institucije i lokalnu zajednicu.

Opremljeni najsuvremenijom tehnologijom i infrastrukturom, postaju mjesta izvrsnosti za redovito strukovno obrazovanje, ali i za stručno usavršavanje i prekvalifikaciju odraslih. Primjerice, RCK za turizam i ugostiteljstvo u Zaboku posjeduje moderan objekt s praktikumima i akademskim hotelom u kojima učenici stječu iskustvo u stvarnim operativnim uvjetima. Slično tome, RCK u Karlovcu surađuje s proizvodnim tvrtkama na uvođenju naprednih tehnologija poput robotike i 3D printanja u nastavni proces, čime se izravno podiže konkurentnost lokalne industrije.

Jedna od glavnih briga koja se pojavila među nastavnicima i roditeljima jest pitanje prohodnosti učenika iz strukovnih škola na visoko obrazovanje. Budući da upis na fakultete uvelike ovisi o rezultatima ispita državne mature iz općeobrazovnih predmeta, postoji bojazan da bi integracija općih sadržaja u strukovne module mogla smanjiti fond sati i razinu znanja potrebnu za uspješno polaganje mature i u konačnici donijeti i znatnije opterećenje za učenike. Ipak, kreatori reforme ističu da je cilj postići ravnotežu koja neće zatvoriti vrata visokog obrazovanja. Čak i sada, oko polovice maturanata iz četverogodišnjih strukovnih programa upisuje fakultete. Budućnost sustava ovisit će o uspješnoj implementaciji, za što je ASOO najavio intenzivnu podršku školama edukacijom nastavnika i posjetom svim strukovnim ustanovama.

Hrvatsko tržište rada, s druge strane, proživljava dubok, gotovo shizofreni raskorak između želja mladih generacija i surove stvarnosti gospodarskih potreba. Dok podaci pokazuju da više od 20 posto mladih svoju budućnost vidi u profesionalnim, znanstvenim i tehničkim djelatnostima, sektorima koji trenutačno zapošljavaju manje od pet posto radne snage, istodobno se građevinski i turistički sektor doslovno guše zbog nedostatka radnika.

Analiza aspiracija gotovo tisuću mladih ispitanika, provedena u sklopu istraživanja Instituta za društvena istraživanja, otkrila je poražavajuću činjenicu: samo 0,8 posto njih želi raditi u prerađivačkoj industriji, grani koja čini gotovo 18 posto svih radnih mjesta u državi. Taj jaz nije samo statistička anomalija, već simptom dubljih problema u obrazovnom sustavu, karijernom usmjeravanju i društvenom vrednovanju pojedinih zanimanja, što rezultira situacijom u kojoj grafiti “Fali zidara” postaju kronika naše svakodnevice, a poslodavci spas traže u uvozu radne snage.

Lista deficitarnih zanimanja iz godine u godinu postaje sve duža i predvidivija, a na njoj dominiraju upravo ona za koja mladi pokazuju najmanje interesa. Prema podacima Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje i europskih agencija, Hrvatskoj kronično nedostaju zidari, tesari, armirači, elektroinstalateri, vodoinstalateri, zavarivači i rukovatelji građevinskim strojevima. Prosječna plaća u građevinarstvu iznosi oko 1100 eura, dok se primanja iskusnih majstora penju i iznad 2000 eura. Slična je situacija i u turizmu gdje je potraga za kuharima, konobarima, sobaricama i recepcionerima postala cjelogodišnja aktivnost. Vješt kuhar može zaraditi i do 2400 eura mjesečno, no mladi se sve teže odlučuju za sezonski rad i fizički zahtjevne poslove. Deficit se proteže i na transport, gdje nedostaje vozača kamiona, te na zdravstvo, gdje je manjak medicinskih sestara, čiji odljev u inozemstvo dodatno pogoršava situaciju.

Ključ za razumijevanje ovog paradoksa leži u načinu na koji mladi donose odluke o svojoj budućnosti. Studije, poput one provedene na Institutu za društvena istraživanja, jasno pokazuju da je glavni i gotovo jedini pokretač pri izboru škole ili fakulteta osobni interes, dok se potrebe tržišta rada potpuno zanemaruju. U tom procesu donošenja odluka, utjecaj roditelja donekle je prisutan, no utjecaj je nastavnika i stručnih savjetnika za karijerno usmjeravanje zanemariv, gotovo da i ne postoji. Podatak da čak 62 posto mladih nikada nije dobilo nikakve informacije o zanimanjima kojima bi se mogli baviti nakon završetka školovanja zvuči alarmantno.

Povrh toga, tek je 29 posto ispitanika prošlo profesionalno testiranje talenata i sklonosti. Mladi su tako nerijetko prepušteni sami sebi, vođeni idealiziranim predodžbama o pojedinim profesijama, bez realnog uvida u to što ih čeka nakon što dobiju diplomu u ruke. Jedan od ključnih razloga zašto mladi bježe od strukovnih zanimanja jest njihova percepcija. Poslovi u građevini ili ugostiteljstvu smatraju se fizički napornima, prljavima i društveno manje vrijednima od uredskih poslova. Generacijski se promijenio i sustav vrijednosti; dok je nekada bilo uobičajeno da se zanat prenosi s koljena na koljeno, danas je takva praksa iznimno rijetka.

Problematičan PDV

I dok potražnja za vještim strukovnjacima nezaustavljivo raste, njihovim strukama i dalje nedostaje dovoljno potpore kako bi ih na domaćem tržištu rada i zadržale. Vratimo li se na primjer frizera s početka, jasno je da je potražnja golema, što odgovara i broju majstora i salona koji se iz godine u godinu povećavaju, ali sama struka bori se za opstanak i bolje uvjete.

Jedan od ključnih problema koji godinama opterećuje sektor visoka je stopa PDV-a od 25 posto. Frizeri već dugo upozoravaju da ih takvo porezno opterećenje stavlja u neravnopravan položaj i potiče rad na crno, koji uništava tržišno natjecanje. Zbog toga već pet godina od Vlade traže smanjenje PDV-a na 13 posto, po uzoru na druge članice Europske unije, tvrdeći da bi takav potez ne samo povećao plaće zaposlenih i olakšao poslovanje već i smanjio udio sive ekonomije te u konačnici donio više prihoda u državni proračun. Šteta bi bila da, poglavito u zanimanjima kao što je frizersko, koja sada imaju i jaku obrazovnu potporu u reformiranom obliku i istovremeno rekordan interes kod mladih, za učenike, jednom kada izađu iz učionica, postanu demotivirajuća.