Dok sam bio student zarađivao sam za život na razne načine i raznim poslovima. Jedan od njih bio je statist, u reklamama, serijama i TV emisijama. Sjećam se da smo snimali reklamu za jedno pivo, kad se na setu pojavio čovjek s koferom u kojem su bile neke kapaljke i stotine raznih pivskih etiketa. Objasnili su mi da je to stilist za pivo, a njegova zadaća bila je nakapati kapljice na bocu piva da bi ona izgledala primamljivo na reklami. Taj je čovjek bio Britanac i baveći se time proputovao je cijeli svijet, a one stotine etiketa u njegovom koferu bile su uspomene na projekte na kojima je radio. Ne sjećam se točno cifre iako su mi bili rekli koliko njegov angažman košta, ali znam da je bila riječ o nekom meni tada nezamislivom iznosu. Ono što se sjećam je da sam u tom trenutku pomislio kako su neki ljudi sretni u životu, putuju svijetom kapajući kapljice na pivo i od toga dobro žive. Dvadesetak godina nakon toga, ja sam postao – vinski sudac. Putujem svijetom, kušam četrdesetak vina dnevno i ocjenjujem ih. Rekoh sebi “nije loše, Tomislave”. Doduše, od toga ne mogu živjeti kao što to može spomenuti stilist pive, ali ne mogu se ni žaliti.

Odgovornost prije svega!

Početak lipnja proveo sam tako u Kini gdje sam bio sudac na Concours Mondial de Bruxelles, jednom od tri najprestižnija vinska ocjenjivanja u svijetu. I dok se preostala dva (Decanter i IWC) održavaju u Londonu, CMB je poznat po tome da svake godine mijenja lokaciju. Ove godine domaćin je bio Yinchuan, glavni grad pokrajine Ningxia, najpoznatije kineske vinske regije. Organizacija je bila besprijekorna, ukupno 375 sudaca iz 56 različitih zemalja ocjenjivali su 7165 vina iz cijelog svijeta. Iako na prvu djeluje zanimljivo (zato što i je zanimljivo), uloga vinskog suca povlači za sobom i veliku odgovornost. Kako je lijepo objasnila gđa. Caroline Gilby MW koja već godinama predsjedava Vinistrinim ocjenjivanjem, u tih par minuta koje sudac potroši da bi kušao i ocijenio pojedino vino, vinar je utrošio godinu dana svoga rada. Zato je izuzetno važno zadržati fokus i pokušati biti što je objektivnije moguće kod svakog vina koje ocjenjuješ, jer ta ocjena u velikoj mjeri može utjecati i na uspješnost prodaje.

Raspon ocjena na ovom (a i većini drugih ocjenjivanja) je od jedan do stotinu, ali u praksi velika većina uzoraka završi u bodovnom rangu osamdeset i devedeset i pet bodova. Sve iznad toga su izvanserijska vina za koja si sretan ako uopće dobiješ tijekom natjecanja, a ispod toga su vina loše kvalitete, ona koja ne bi ni čašu popio do kraja – srećom, i ona su vrlo rijetka. Ako se pojavi vino s određenom manom (oksidacija ili neki drugi problem) takvo vino se ne ocjenjuje nego se traži novi uzorak. Ako je pak, i on neispravan, to vino se odbacuje i ne dobiva ocjenu.

Veliki uspjeh hrvatskih vinara

CMB je vjerojatno najstrože ocjenjivanje što se dodjele medalja tiče. Brončanu medalju ni nemaju, a ukupan broj svih vina koja mogu dobiti ikakvu medalju je ograničen na otprilike trideset posto od čega jedan posto najboljih dobiva veliko zlato, dvanaest posto zlato, a osamnaest posto srebrnu medalju. Tim veći je uspjeh hrvatskih vinara koji su na ovogodišnjem natjecanju osvojili rekordne dvadeset i dvije medalje za svoja vina. Najuspješniji među njima bio je Ivan Damjanić, čije je vino Clemente iz 2020. berbe bilo jedino hrvatsko vino koje je osvojilo veliku zlatnu medalju. Tu treba naglasiti i razlike između pojedinih natjecanja, npr. nedavno je izašao podatak da su hrvatska vina na Decanteru u Londonu osvojila čak tri stotine i osamdeset i šest medalja. To je također izuzetan uspjeh, ali tu treba imati na umu da Decanter dodjeljuje i broncu tako da je postotak vina koja osvajaju medalju puno veći. Hrvatska se može pohvaliti i brojem sudaca na ovom natjecanju, bilo nas je čak devet, daleko najviše iz regije (ne računajući, naravno, Italiju). Velike zasluge u tome imaju udruge Vinistra (koja je prije dvije godine u Poreču ugostila ovo globalno natjecanje) te Vina Dalmacije koja je prošle godine u Splitu bila domaćin natjecanju rosea. Sve su to mali, ali vrlo važni koraci u stvaranju prepoznatljivosti Hrvatske kao vinske destinacije.

Dominacija francuskog sortimenta

A što se tiče Kine u pogledu vina, iskreno nisam imao velika očekivanja, ali ostao sam jako pozitivno iznenađen. Prije svega se to odnosi na kvalitetu kineskih vina od kojih je većina, barem što smo mi imali priliku probati, izvrsna. Regija Ningxia, u kojoj je zasađeno oko 40.000 hektara vinove loze (dva i pol puta više nego u cijeloj Hrvatskoj) najpoznatija je po crnim vinima. To su uglavnom internacionalne sorte kao što su cabernet sauvignon, merlot, syrah te jedna koju su “prisvojili” i usavršili – marselan. Radi se o sorti koja je 1961. godine stvorena u Francuskoj križanjem cabernet sauvignona i grenache noira, ali svoju popularnost u zadnje vrijeme sve više stječe na dalekom istoku. Zanimljivo je da Kinezi sade i graševinu, tamo se zove Italian riesling, ali vina od nje uglavnom su prilično neutralna.

Još jedna zanimljivost vezana je uz zaštitu vinove loze u ovim krajevima. Radi se o samom sjeveru Kine, na granici s Mongolijom tako da, iako su ljeta jako vruća, zime su iznimno hladne. Stoga lozu, da se ne bi smrznula, nakon berbe zakapaju u zemlju, a onda je na proljeće opet otkapaju. Sve se to radi ručno tako da je potrebno puno posla i puno radnika. Srećom za njih, s tim nemaju problema. Vinski turizam je u velikom porastu čemu, osim same kvalitete vina, pomažu i impresivne vinarije, a svakako nije na odmet spomenuti i da noćenja u hotelima s pet zvjezdica ovdje koštaju osamdesetak eura. Potencijal Kine kao vinske zemlje prepoznale su i globalne kompanije kao npr. Moët Hennessy koji je kupio neke vinarije. A s obzirom kolike resurse Kinezi ulažu u promociju i modernizaciju svojih vina, siguran sam da ćemo o njima još puno slušati u bliskoj budućnosti.