Vodeći se striktnom interpretacijom javno dostupne i nadasve detaljne metodologije koju potpisuje agencija Moody’s, autori Financial Times došli su do zaključka kako je negativna revizija američkog kreditnog rejtinga sredinom svibnja dobrano – zakašnjela. I još uvijek pretjerano optimistična.

Problem su, dakako, javne financije, neuralgična točka američke ekonomije koju Bijela kuća, bez obzira na ideološku orijentaciju svojih stanara, već desetljećima ne uspijeva dovesti u red. Naime, aktualna statistika iz segmenta fiskalne politike (“Fiscal Strenght”) sugerira kako bi američki kreditni rejting zapravo trebao biti puno niži.

Ovisno o konkretnoj metrici, negdje između “Ba1” (prema kriteriju udjela kamata na dug u odnosu na BDP) i “Caa1” (udio javnog duga u BDP-u). Umjesto toga, netom sniženi rejting (sa Aaa na Aa1) još je uvijek na desetak stepenica višoj poziciji, iz čega proizlazi kako su se autori izvješća svom težinom naslonili na diskrecijsko pravo subjektivne procjene, u potpunosti iskoristivši manevarski prostor koji im pruža prije spomenuta metodologija.

Drznuvši se spustiti kreditni rejting u prilično delikatnom trenutku, agencija je, unatoč tek minornoj reviziji, na sebe svejedno navukla bijes Donalda Trumpa, ali i dodatno naglasila razmjere problema čija sanacija iziskuje bolne rezove u segmentu fiskalne politike.

Na to jasno upućuje i kolektivna procjena financijskih tržišta, koja se ponajprije manifestira kroz zapaženi rast dugoročnih kamatnih stopa od početka godine. Društvene mreže nude obilje naoko zanimljivih opažanja, a nerijetko se pritom ističe i činjenica da su prinosi na američke državne obveznice nadmašili kamatnu stopu na ekvivalente nominalno bitno slabijih (ekonomski lošijih) zemalja.

Egzaktni instrument
No, to baš i nema previše smisla jer su u kretanje prinosa na državne obveznice u znatnoj mjeri ugrađene ključne kamatne stope središnjih banaka: FED svoju trenutačno drži u rasponu od 4,25 do 4,50 posto, dok je usporediva brojka Europske središnje banke upola niža, zbog čega je prilično nezahvalno (ili čak deplasirano) izvlačiti iole čvršće zaključke iz činjenice da su prinosi na američke državne obveznice viši od, recimo, grčkih. Ili hrvatskih.

Umjesto takve, prilično iskrivljene perspektive, koja zapravo uspoređuje kruške i jabuke, uputnije je okrenuti se instrumentu koji je, za razliku od investicijskog rejtinga, egzaktan, ali istodobno i puno prikladniji od prinosa na obveznice. “Credit-default swap” (CSD) vjerojatno manje-više nepoznat široj javnosti, a figurira (najjednostavnije rečeno) kao trošak osiguranja investitora od bankrota izdavatelja. U svijetu financija popularnost je stekao tijekom Velike financijske krize (i ironijom sudbine tada umalo gurnuo u bankrot AIG koji je jamčio za desetke milijardi dolara osiguranih potraživanja).

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?

Istini za volju, američki CDS je trenutačno još uvijek niži od grčkog (i hrvatskog!), ali posljednjih mjeseci pokazuje neugodnu tendenciju rasta, približavajući se rekordu od 70 baznih bodova (bps), zabilježenom prije dvije godine, u jeku političkog cirkusa i natezanja Demokrata i Republikanaca oko limita javnog duga.

Makar je američka politička scena umnogome jedan veliki cirkus (barem iz europske perspektive), Republikanci sada imaju pod kontrolom sve ključne poluge vlasti, zbog čega problem disfunkcionalnosti domaće političke scene u ovome trenutku definitivno nije bitan faktor. Iz toga proizlazi kako je aktualan rast CDS-a u prvom redu odraz negativne percepcije investitora u pogledu ekspanzivne fiskalne politike koja samo odgađa rješavanje problema povećega proračunskog deficita i rastućega javnog duga.

Nije alarmantno, još…
Unatoč rastu koji, slučajno ili ne, datira otprilike od predsjedničkih izbora u studenome prošle godine, CDS za američke državne obveznice još je uvijek prilično skroman pa trošak zaštite od rizika bankrota investitore košta tričavih 0,5 posto (osiguranog iznosa) godišnje, što daje vjerojatnost bankrota nižu od jedan posto. Pritom je trend rasta uvjetovan i kamatnim stopama, odnosno specifičnim mehanizmom koji definira proceduru isplate.

Naime, ulagač koji temeljem CDS-a ima pravo na obeštećenje u slučaju bankrota ne dobiva 100 posto osiguranog iznosa, već nominalu umanjenu za tržišnu vrijednost najjeftinijeg od financijskih instrumenata koje pokriva CDS. Budući da investitori doista rijetko ostanu kratkih rukava, zakinuti za puni iznos ulaganja (obično u pregovorima s izdavateljem iskamče određeni postotak), trošak CDS-a kontinuirano varira, ovisno o tržišnoj cijeni osiguranih instrumenata.

Time se opet vraćamo na američke obveznice čija je cijena obrnuto proporcionalna prinosima (viši prinosi – niža cijena, i obrnuto). Ili, u prijevodu, aktualan rast kamatnih stopa pojeftinio je cijenu američkih obveznica, a time ujedno isprovocirao i rast CDS-a.

Ostaje, međutim, činjenica da je američki CDS trenutno na najvišoj razini u posljednje dvije godine, dok su kamatne stope u promatranom razdoblju rasle bitno sporije. Situacija je još uvijek daleko od alarmantne, ali, jednako tako, valja istaknuti da se na horizontu ne nazire rasplet koji bi mogao primiriti tenzije na tržištu. Štoviše, stvari se lako mogu dodatno zakomplicirati novom eskalacijom trgovinskog rata koji ionako već ozbiljno žulja financijska tržišta širom svijeta.