Poznata književnica Maya Angelou jednom je rekla: “Ako ti se nešto ne sviđa, promijeni to. Ako ne možeš promijeniti, promijeni onda svoj stav. Samo se nemoj žaliti!” Osobama s invaliditetom ta je rečenica zapravo jedina opcija, a ne mudra misao.

Prema podacima HZZ-a, (od 1. siječnja do 30. rujna 2024.) zaposleno je 3607 osoba s invaliditetom, a oni čine 3,5 posto ukupne populacije zaposlenih osoba iz evidencije Zavoda. Ipak, problem zapošljavanja mnoge još uvijek muči, a sreću da je posao našla, imala je Nevena Zubčić (32).

Zadranka koja trenutačno živi i radi u Zagrebu, završila je srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer ekonomist. Iako joj je velika želja bila matematika ili ekonomija, zbog invaliditeta se odlučila za Edukacijsko-rehabilitacijski na kojemu je diplomirala 2018.

Još ima predrasuda
Nevena od prve godine svog života ima dijagnozu juvenilni reumatoidni artritis. “Puno je faktora koji utječu na to kako će meni biti, tako da jedan dan super funkcioniram, a drugi jedva ustanem iz kreveta. No, trudim se biti što samostalnija i aktivnija. Ono što me sputava više od kolica je činjenica da sam slabovidna, a drugi kada vide da nosim naočale smatraju da super vidim”, kaže sugovornica koja je stalno zaposlena na pola radnog vremena u Udruzi ZAMISLI, a pola u Savezu SUMSI. “U Udruzi radim na prilagodbi literature za slijepe i slabovidne učenike i studente, a u Savezu na projektima vezanim za zapošljavanje osoba s invaliditetom i osobne asistente.”

Kada je riječ o mogućnostima zaposlenja, kaže: “Rekla bih da to ovisi o mjestu u kojem se posao traži, o području rada, o kompetencijama…. jer još ima predrasuda da, npr. slijepi ne mogu raditi na računalu, ali uz pomoć čitača ekrana, mogu”, kaže Nevena i ističe: “Ponekad osobe s invaliditetom nisu realne u svojim mogućnostima pa bi radili poslove za koje nisu sposobne, a opet poslodavci misle da će im trebati puno pomoći, da će biti često na bolovanju… Još uvijek postoje oni koji radije plate ‘kaznu’ što ne zapošljavaju osobe s invaliditetom, nego da zaposle. Tu su i problemi nepristupačnosti i neprilagođenosti objekata, sanitarnih čvorova…”

Drukčiju situaciju ima Nikola Štulić (32) koji posao nema. On je također završio srednju školu za ekonomista, ali na fakultet nije išao. Od rođenja mu je dijagnosticirana spina bifida zbog koje je u kolicima. “Prilagodio sam život tome, samostalan sam. Shvatio sam da je to moj život, da su karte podijeljene i da moram igrati najbolje što znam.” Nikola živi u Zagrebu s majkom i velika okupacija mu je pronalazak posla. “Radio sam neke administrativne poslove. Prošle godine čak sam vozio Bolt. Posao tražim aktivno, gledao sam čak i neke u Švedskoj. No, volio bih raditi nešto sa životinjama.”

Želi na POI
Pitali smo ga i kakvo je stanje kada je riječ o suradnji s institucijama. “To je samo da se ispuni forma. To je moj dojam i dok god nas se gleda kroz prizmu nemogućnosti, bit će teško.” Ponekad je za bolji život potrebno i malo ludila i entuzijazma. Nikola ima san o Paraolimpijskim igrama. “Prije dvije godine počeo sam se baviti streličarstvom, treniram na Savici tri puta tjedno, tamo smo bilo da grmi, pada kiša ili sije sunce. Osim toga, tri puta tjedno sam i u teretani. Prihvatio sam se toga ozbiljno i vjerujem da mogu do Igara”, zaključio je.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Porazgovarali smo i s gospođom Renatom Krajnik (50) koja se s invaliditetom susrela zbog zdravstvene situacije. Ta Zagorka završila je trgovačku školu i radila trgovini, a onda joj je 1998. stigla dijagnoza zloćudnog tumora kostiju pa joj je amputirana noga. “Nakon svega ostala sam i dalje raditi u trgovini, ali mi je postalo teško, tako da sam od 2011. počela raditi u administraciji u Savezu civilnih invalida rata Hrvatske.

Vrlo je teško osobama s invaliditetom jer nas se nerijetko gleda kao da smo ‘pali s Marsa’. Da mi susjed pravnik nije pomogao naći posao, mislim da bih se dan-danas mučila. Ako nemam nogu, ne znači da nisam sposobna”, kaže naša sugovornica koja na poslu uživa, a nada se da će ubuduće sve osobe s invaliditetom biti u boljoj pozicij. “Voljela bih da se situacija popravi, da nas se ne treba bojati. Nismo strašila!”, zaključila je.

Priče su to koje pokazuju koliko je ova tematika važna. Poslovni dnevnik stoga od 2013. godine ima projekt Iskustvo zlata vrijedi kojim se nastoji podići svijest o važnosti uključivanja mladih s invaliditetom na tržište rada jer društvo u kojemu bi se trebali razvijati ono je koje pruža jednake prilike za sve.