Jednom kad se donese odluka hoće li se obiteljski biznis prenijeti na iduću generaciju ili prodati nekom novom, ostaje još puno koraka nakon s kojom se osnivači moraju suočiti. Na panelu ‘Iz iskustva – kako osigurati da se donesena odluka preslika u stvarnost?’ raspravljalo se o izazovima u implementaciji odluka, uključujući prilagodbu na promijenjene odnose unutar obitelji i primoranost na promatranje što novi vlasnik radi s naslijeđenim biznisom.

U raspravi su sudjelovali Igor Čičak, izvršni direktor i glavni partner u Provectus Capital Partners, Nikola Velicki, direktor u kompaniji Rabo, Zoran Vukić, partner u Vukić i partneri i Ivan Zubak, predsjednik Uprave u Zubak Grupi, koji svi imaju iskustva s jedne ili druge strane ove odluke. Velicki je nakon dugogodišnjeg poslovanja tvrtku Rabo, velikog domaćeg proizvođača i izvoznika jabuka i nektarina predao u ruke mađarske Mészáros grupacije. Poduzetnik priznaje kako doći do te odluke nije bilo nimalo lako.

Kompleksna odluka

“Odluka da se proda biznis je jako kompleksna i emotivna, posebno za osnivača tvrtke, puno je faktora koji utječu. U mom slučaju, ja sam druga generaciju u smislu da sam iz poduzetničke obitelji, ali tvrtka nije bila obiteljski biznis. Nakon 15 godina rada, odlučio sam prodati. Bilo je to jako emotivno, dugo sam govorio da neću prodati ni mrtav, zapravo me bilo strah gubitka vlastitog identiteta, jer svi poduzetnici znaju da mi i svoju osobnu legitimaciju doživimo kroz firmu i posao koji smo napravili. Pitao sam se ‘ako prodam, tko sam onda ja?’. Razmišljao sam o nasljeđu, svom sinu, prodaju sam u početku doživljavao jako fatalno”, svjedoči Velicki.

No nakon jakih emocija, došlo je do poslovnog sazrijevanja u kojem je Velicki o svojoj odluci promislio iz tri perspektive: materijalne, shvaćanja da njegov identitet ne prestaje prodajom kompanije i činjenici da je shvatio kako je ponekad ostaviti posao u nasljeđe samo medvjeđa usluga idućoj generaciji ukoliko oni taj posao ne žele raditi.

“Shvatio sam da nisam samo posao i da moja priča ne završava tom firmom. To je poslovna transakcija, sve ostalo su samo šumovi”, naglasio je osnivač Raba.

Tvrdi kako prije trenutka prodaje sve mora ‘kliknuti’. U njegovom slučaju, dosegnuo je zacrtane ciljeve poput toga da je regionalno prepoznat i najveći hrvatski izvoznik voća. Nakon toga, bilo mu je jasno kako će za tvrtku biti najbolje biti u većem sustavu i pronašao je kupca koji je imao istu viziju za budućnost i napredak kao i on, što mu je bilo iznimno važno. Izvršni direktor u Provectus Capital Partners primijetio je kako se mlađi osnivači tvrtki, oni koji u prosjeku imaju 40 godina, na posao i njegov nastavak gledaju drugačije nego prijašnje generacije.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

“Ne razmišljaju o nasljeđivanju, veću su fokusirani na održivi razvoj tvrtke. Žele da firma raste. Kompetitivni su i najbitnije im je osigurati budućnost kompaniji. Posebice je tako u IT sektoru i privatnom zdravstvu, to su ljudi koji razumiju da se poslovno okruženje mijenja i da im treba jak partner, a mi investiramo samo u iznimno uspješne tvrtke s odličnim potencijalom”, rekao je Čičak.

Za njega, osnivač mora ostati uključen kroz proces tranzicije, a Provectus Capital Partners, kako kaže, svoj ulazak u neku firmu vidi kao potvrdu svega do tada ostvarenog poduzetniku i otključavanje budućeg rasta. Mnogi stručnjaci vjeruju da dugoročan uspjeh tranzicije ne ovisi samo o uključivanju osnivača i partnera poput Provectusa, već i o pravnim rješenjima koja omogućuju očuvanje vrijednosti tvrtke i nakon što osnivač više nije uključen u upravljanje.

Pitanje zaklada

Odvjetnik Vukić tvrdi kako hrvatsko zakonodavstvo nema model za očuvanje bogatstva za unuke i praunuke bez toga da nasljednici nakon osnivača upravljaju firmom. Prema njegovom mišljenju o tome treba promisliti. Zaklade u Hrvatskoj imaju relativno restriktivan i specifično definiran pravni okvir, osobito u usporedbi s nekim drugim europskim državama gdje su puno fleksibilniji instrument upravljanja imovinom – uključujući i za potrebe nasljeđivanja, filantropije ili očuvanja obiteljskog bogatstva. Kod nas ne postoji mogućnost osnivanja privatnih zaklada za očuvanje obiteljskog bogatstva i zaklade se ne mogu koristiti za upravljanje obiteljskim biznisom ni za planiranje nasljeđivanja imovine na način na koji je to moguće u nekim drugim državama poput Švicarske i Lihtenštajna.

No osim prodaje, mnogi obiteljski biznisi u Hrvatskoj ipak ostanu unutar obitelji. Jedan takav primjer je Zubak grupacija čiji predsjednik Uprave Ivan Zubak kaže da u obitelji dugo ništa nije bilo formalno dogovoreno. Kad se njegov otac povukao, ponudio mu je preuzimanje upravljanja, pritom Zubak ima dvije sestre.

Naglašava kako mu je drago da je komunikacija u obitelji u tom trenu bila otvorena i da je bio uključen u tu odluku. Vjeruje da je ključno da nasljednici ne preskaču korake, da ne dolaze s fakulteta direktno na direktorske pozicije, jer tada nemaju ni potreban ugled ni iskustvo. Uz to važna je komunikacija o pravim temama, prema njegovom mišljenju, puno nasljednika ulaze u posao iz krivih razloga – zbog novca i životnog stila na koji su se navikli, a ne zbog znanja, interesa ili strasti prema poslu.