Nedavno je jedan naš dnevni list popularno raspravljao o našim ljudima u Trumpovoj Americi. Sama je lista blagdansko ležerna i nema blage veze sa stvarnim odnosima Trumpovog chorus-linea s Hrvatima u SAD i domovini. Ipak, jedno je ime privuklo pažnju ako ni zbog čega drugog a ono zbog izjave: “I tu je prilika da se reafirmira i Inicijativa triju mora.”

Izrekao ju je Max Primorac, viši istraživač u konzervativnom think tanku Heritage Foundation. Njegova je bliskost Donaldu Trumpu prigodno precijenjena, ali sama je izjava izuzetno zanimljiva i kao izazov hrvatskoj vanjskoj politici, ali i kao povratak potisnutog motiva koji je dijelio aktere hrvatske politike u zemlji.

Ostvareni ključni ciljevi
Hrvatska vanjska politika, unatoč izazovima prošlosti i sadašnjosti, ostvarila je sve ključne ciljeve: međunarodno priznanje, teritorijalnu cjelovitost, ulazak u NATO i Europsku uniju, eurozonu i Schengen. No, nakon ulaska u EU, Hrvatska se suočila s paradoksom: umjesto da u potpunosti iskoristi potencijale članstva u Uniji, pokadšto se percipira kao zemlja koja je nesigurna u vlastitu europsku pripadnost.

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska, na prvi pogled, kao da je oboljela od karcinoma vanjskopolitičke fabule: leđima okrenuta EU a pogleda uprta u tzv. Regiju, Hrvatska je u dosanjanu Europu krenula račjim hodom, napredujući unatrag. Država koju nastavaju ljudi koji su se oduvijek iseljavali na Zapad, ugledali na Zapad, samorazumijevali kao Zapad, odjednom je postala zemlja suverenističkih euroskeptika i poprište nesnalaženja u temeljnim pitanjima koje je pred nas postavila novonastala situacija.

Primjerice, hoće li nakon ulaska u EU Hrvatska postati mala sila, pitanje je koje se vjerojatno u javnosti i ne razumije. Hoće li njenom vanjskom politikom dominirati liberalne, konzervativne ili socijalističke ideološko-stranačke orijentacije, samo je naizgled shvatljivije: ovi su pojmovi u Hrvatskoj ispražnjeni od svakog sadržaja, pa je Europskoj uniji kao zajednici vrijednosti, a ne samo država, Hrvatska u tom smislu nevjerodostojna.

Ovome pridolazi i druga nevolja: već stoga jer je ulaskom u EU vanjska politika postala unutarnjom, visoke su državne adrese u stalnom nadmetanju divergentnih nazora ponajprije spram EU i u širem smislu Europe, oslanjajući se na središta moći koja, pokazao je i Brexit, budućnost EU vide do isključivosti različito. Na kraju, hrvatska politika često reagira na događaje umjesto da ih anticipira, što rezultira propuštanjem prilika za aktivno oblikovanje europske politike.

Jedna od inicijativa čija je intencija bila redefinirati hrvatsku vanjsku politiku jest koncept udomaćenog imena “Uspravnica”, formalno poznat kao Jadransko-Baltičko-Crnomorska inicijativa. I tu smo sada kod izjave gospodina Maxa Primorca i aktualizacije te inicijative. Pokrenuta od strane bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ova inicijativa ima za cilj jačanje političke, ekonomske, infrastrukturne i sigurnosne suradnje među zemljama srednje i istočne Europe.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Povijesno gledano – ma koliko se od prošlosti bježi – ovaj projekt vuče korijene iz ideje Intermariuma, poljskog koncepta federacije zemalja od Jadrana do Baltika, koju je nakon Prvog svjetskog rata promovirao Józef Piłsudski. Iako je taj projekt povijesno propao, njegov povratak u modernom obliku izaziva rasprave o njegovoj relevantnosti i izvedivosti u današnjem kontekstu.

Koncept Uspravnica također se oslanja na geopolitičke promjene u regiji, uključujući proširenje NATO-a i sve veći interes za energetsku sigurnost. Jačanje energetske infrastrukture i povezanosti među zemljama postaje ključan element ove inicijative, osobito u svjetlu globalnih izazova poput klimatskih promjena i nestabilnih opskrbnih lanaca.

Uspravnica je zamišljena kao neformalna platforma koja bi jačala povezanost u energetici, transportu, digitalnoj komunikaciji i gospodarskoj suradnji. Obuhvaćeno područje predstavlja 28 posto teritorija EU-a i 22 posto njenog stanovništva, ali doprinosi samo 10 posto ukupnog BDP-a.

Glavni cilj inicijative je smanjiti podjele između “stare” i “nove” Europe, promovirati jedinstveno tržište te potaknuti ravnomjerni razvoj unutar EU-a. Promovirajući koncept, bivša je predsjednica Grabar-Kitarović naglasila da je povezivanje zemalja Sjever-Jug prirodni korak u jačanju srednjoeuropskog identiteta. Hrvatska u ovom okviru nudi strateške projekte poput LNG terminala na Krku, Jadransko-jonskog plinovoda te razvoj prometne infrastrukture koja bi spajala Baltik, Jadran i Crno more.

Ovi projekti u skladu su s europskom energetskom politikom diverzifikacije opskrbe i mogu povećati konkurentnost regije. Osim energetike, inicijativa ima potencijal za jačanje digitalne infrastrukture i promicanje inovacija. Povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj, kao i poticanje suradnje među sveučilištima i privatnim sektorom, ključni su koraci za ostvarenje dugoročne konkurentnosti regije.

Kritike i izazovi
Iako koncept Uspravnica donosi značajan potencijal, suočava se s nizom kritika i izazova. S jedne strane, suverenisti upozoravaju na moguću marginalizaciju hrvatske suverenosti unutar nove subregionalne integracije, dok dio lijeve regionalne kritike projekt vide kao instrument američke geopolitike. Nadalje, razlike u interesima zemalja sudionica često onemogućuju postizanje konsenzusa o ključnim pitanjima.

Povijesni problemi, poput neuspjeha Intermariuma, dodatno kompliciraju ovu priču. Ideja o srednjoeuropskom jedinstvu često se sukobljava s nacionalnim interesima pojedinih zemalja, dok sama EU prolazi kroz razdoblje unutarnjih kriza i preispitivanja vlastitog. Hrvatska također mora uvažavati krajnje divergentne interese, što dodatno otežava koordinaciju s regionalnim partnerima.

Uspravnica, kao moderna interpretacija srednjoeuropskog povezivanja, ima potencijal za redefiniranje hrvatske vanjske politike i jačanje pozicije regije unutar EU-a. No, njezin uspjeh ovisi o spremnosti zemalja sudionica da prevladaju partikularne interese i stvore zajednički okvir djelovanja. U vremenu globalnih dezintegracija, inzistiranje na suradnji i integraciji možda jest svojevrsni “gentlemanski pothvat”, ali predstavlja i priliku za jačanje stabilnosti i prosperiteta u regiji. Hrvatskoj, kao neizostavnom akteru te priče, preostaje pitanje: želi li biti protagonist te vizije?

Pitanje hrvatskog angažmana u ovom projektu nadilazi sam koncept vanjske politike. To je test sposobnosti Hrvatske da prepozna i iskoristi vlastiti geopolitički potencijal, kao i da doprinese europskoj solidarnosti i jedinstvu u vremenu rastućih izazova.