Zagrebačka županija zbog toga što okružuje glavni hrvatski grad ima snažniju poljoprivredu od mnogih drugih razvikanijih područja, a posebnost joj je i zacrtani cilj da bude predvodnik u ekološkoj poljoprivredi, da premaši čak i EU ciljeve do 2030. i ima 100-postotnu eko proizvodnju.

Kako to postići, razgovarali smo s dugogodišnjim županijskim “ministrom” poljoprivrede, Josipom Kraljičkovićem, pročelnikom Upravnog ureda za poljoprivredu, ruralni razvitak i šumarstvo.

Zagrebački prsten ne doživljavamo kao poljoprivredno područje, u okolici glavnog grada niču skladišni kapaciteti, trgovački centri, industrijski pogoni, grade se nova urbana stambena naselja. Vjerojatno bi nas statistika iznenadila, zar ne?
Tako je. U Zagrebačkoj županiji imamo najviše upisanih poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj. Imamo i najveći broj sela, a poljoprivredna gospodarstva koriste oko 70 tisuća hektara poljoprivredne površine. Od toga je u sustavu potpora oko šest tisuća hektara. Imamo upisanih oko 14 tisuća gospodarstava i oni su pretežno mali, gotovo 60 posto ih ima do tri hektara zemljišta, dok svega tri posto ima više od 20 hektara.

Imamo, dakle, veliki broj malih gospodarstava koji onda moraju prilagoditi proizvodnju svojih površina. No, kada gledamo Hrvatsku i Zagrebačku županiju i strukturu poljoprivrede, možemo reći da je Zagrebačka županija Hrvatska u malom, samo bez mora. Ono što je razlika jest grad Zagreb, kojega praktički okružujemo, te devet gradova koji su potentni u svakom pogledu, od gospodarskog do obrazovnog, i oni su nositelji našeg razvoja.

I naši gradovi imaju dosta ruralnih obilježja, primjerice najveći grad je Velika Gorica, a polovica od 67 tisuća stanovnika Velike Gorice živi u okolnim selima. Ono što je naša specifičnost jest da ljudi koji žive na području naše županije imaju veći izbor, ne moraju se baviti poljoprivredom, mogu izabrati neki drugi posao. Tako je mnogima poljoprivreda drugi posao, pa nisu svi nužno u sustavu potpora.

Oko polovice površina koje se mogu koristiti ne koriste se uz uzimanje potpore. A oko 10-ak posto tih gospodarstava, njih oko 1500, su oni koji su dnevno na tržištu, kao voćari, povrćari, vinari, cvjećari ili prodaju prerađevine u Zagrebu i svim gradovima u županiji. Poljoprivreda čini četiri do pet posto ukupnog BDV-a županije, a ilustracije radi, više od pet puta je BDV naše poljoprivrede veći nego u Istri.

Istra samo ima dobru priču, dobar marketing i ona je dobar primjer organizacije za sve ostale. Mi smo županija koja je najheterogenija, ima najviše različitosti i nije homogen prostor kao Istra ili Međimurje, tu je zagorski, prigorski, pokupski, posavski, moslavački, turopoljski dio i svaki od njih ima svoje karakteristike i vrstu proizvodnje, a to je i za razvojnu politiku županije velik izazov i potencijal.

Problem državnih potpora

Indeks razvijenosti kao kriterij dodjela potpora je nepravedan i treba ga mijenjati, naši poljoprivrednici ne mogu dobiti potpore za investicije jer smo razvijeno područje.

sigurnost podataka

Što se događa s ispisom u oblaku i zašto su tvrtke sve opreznije?

INOVACIJA

Ovo smo oduvijek željeli: Zubarska stolica koja pruža vrhunsko wellness iskustvo   

Kakva je struktura poljoprivredne proizvodnje, što je u njoj najznačajnije?
Najveći udio imaju žitarice, kukuruz. Nekad je to bilo stočarsko područje, a i sada je najveće prerađivačko područje i tu nisu samo velike prerađivačke industrije kao PIK Vrbovec, dosta je manjih mesnih industrija koje svojom kakvoćom i različitosti obogaćuju zagrebačku i hrvatsku ponudu. Tu je primjerice Igomat iz Samobora, Kudelić Bedenica, Medven u Krašiću i drugi. Imamo doista jaku prerađivačku industriju koja može brendirati ovu županiju kao županiju s najkvalitetnijim prerađevinama.

Kakav je trend što se tiče interesa za bavljenje poljoprivredom?
Moram reći da od kada se bavim poljoprivredom na razini Zagrebačke županije, a to je već duže razdoblje, smanjuje se broj poljoprivrednika i to je povezano s gospodarskim razvojem društva i povećanjem izbora. Paralelno s njihovim rastom napušta se najprije poljoprivreda i potom se napušta selo. Mladi biraju druge poslove i to nije samo slučaj kod nas, to su zakonitosti razvoja društva.

Zagrebačka županija je po indeksu razvijenosti najrazvijenija, nakon Grada Zagreba, a između dva popisa izgubila je 16 tisuća stanovnika, dakle jedan Ivanić-Grad ili Jastrebarsko. Broj onih koji se bave poljoprivredom se također smanjuje, ali imamo sreću da to nije značajan broj. Inače, u našoj županiji specifično je i da svako treće gospodarstvo vodi žena, po čemu smo prvaci u Hrvatskoj. No, bez obzira na sve ovo pozitivno što sam rekao, stanje i u našoj poljoprivredi je slično kao u Hrvatskoj.

Problem je ukupne razvojne politike, koja poljoprivredu ne čini atraktivnom, niti za mlade, niti za stare. Godišnje imamo milijardu eura za razne potpore, a od 160 tisuća upisanih gospodarstava dobit će ih za investicije dvije ili tri tisuće. Ako smatramo ozbiljnim poljoprivrednikom onoga koji je u poreznom sustavu i plaća porez, takvih je u Hrvatskoj manje od 20 tisuća, a u županiji oko tisuću, no bez ostalih naša ruralna područja bila bi opustošena.

Što se mora mijenjati da se podigne interes za poljoprivredu?
Mi generalno nismo stvorili odgovornost pojedinca za ono što on jest, što radi i kako živi. To ne ovisi o državi ili o Bruxellesu. Hoće li naša kuća biti bez fasade, trava nepokošena ili zapušteno polje, to je samo naš problem i naša odgovornost.

Ostao mi je sa sajma u Gudovcu u sjećaju jedan čovjek koji je rekao “znate kad smo prestali obrađivati zemlju – kad nam je prestalo biti neugodno da nam je zemlja neobrađena”. Nas mora biti sram da bi nam bilo bolje. Sve to što sam rekao utječe da imamo nižu proizvodnost u poljoprivredi, lošiju sliku stanja hrvatskog krajobraza. Politika sigurno utječe na to, no najvažnije je koliko je pojedinac spreman sudjelovati.

Politika Europe je poticati eko proizvodnju, a Zagrebačka županija je tu najambicioznija u Hrvatskoj što se tiče postavljenih ciljeva?
Mi smo iz ciljeva i mjera za ostvarenje europske Zelene agende iščitali kako je nam je to odličan okvir, odlučili da Zagrebačka županija može i mora biti bolja od prosjeka Europe i bolja od drugih naših županija. A ako želite uspjeh, morate biti ambiciozni.

Mi smo okolica glavnog grada, na raskrižju smo Istoka i Zapada, prvi smo prema moru i zato smo odlučili pokušati promijeniti tu svijest u političkim, proizvodnim, kao i glavama potrošača, da uvjeti u kojima radimo moraju biti zdraviji i da moramo jesti zdravije. Naš naglasak je na ekološkoj i inovativnoj proizvodnji hrane i razvoju pametnih sela. Zagrebačka županija ima sve potencijale, lokaciju, kadrove, a ako EU želi da prosjek ekološke proizvodnje do 2030. bude 25 posto, mi želimo biti na 100 posto.

Mislite da je to ostvarivo?
Sve je ostvarivo ako smo mi spremni na to.

Pa, kakav je početak, prvi rezultati?
Početak je da se odmah došlo u provaliju. Pojavila se korona i rat u Ukrajini, startali smo u uvjetima kada je čovjek u nevolji kako preživjeti. No, želimo ozbiljne promjene dugoročno, znamo da će se promjene kratkoročno činiti malima i sporima, ali uvjereni smo u svoju viziju i nećemo odustati.

Koliko poljoprivrednici i proizvođači hrane prihvaćaju tu politiku?
Pa, sada smo na nekih četiri do pet posto površina pod eko proizvodnjom i zadnjih godinu dana one su rasle oko osam posto, a neznatno manje, oko šest posto, rastao je broj gospodarstva koje se bavi eko uzgojem.

Tko najviše prihvaća taj oblik proizvodnje?
Najveći je skok u proizvodnji grožđa i vina. U 2019. je oko šest hektara bilo pod ekološkim uzgojem, a sada oko 80 hektara, znači 13 puta više. Sada polako već dolazi do svijesti proizvođača, prate trendove i to je ono najvažnije – ako ste tržišno orijentirani, morate slušati što se žele potrošači, a sada je to zdraviji proizvod ili, pojednostavljeno, manje kemije.

Sami proizvođači kažu ima područja koja su povoljna za ekološki uzgoj, primjerice Plešivica, no ima i područja na kojima to nije jednostavno. Ali, nema razvoja eko proizvodnje ako cijelo područje nije pod ekološkom proizvodnjom i ova naša priča sa 100-postotnom eko proizvodnjom jedino je realna ako to svi prihvaćaju.

Naš David Pejić, vlasnik Zrna, koji je 2022. dobio nagradu Europske komisije za najboljeg ekološkog poljoprivrednika u EU, kaže kako se zapravo mi cijelo vrijeme krivo izražavamo, da je današnja konvencionalna proizvodnja zapravo nova, a ekološka proizvodnja je ona stara, jer nekad su ljudi radili bez mineralnih gnojiva, bez pesticida.

Na Tržnici Jarun u Zagrebu pokrenuta je prva eko-tržnica, kakav je rezultat?
To je prva godina u kojoj se ona isprobava, a pokazala se dobrom i sa stajališta potrošača i sa stajališta proizvođača. Dobro je kada se potrošači upoznaju s proizvođačima, jer kod eko proizvodnje najvažnije je povjerenje, a s druge strane, na tržnicu su pozivani proizvođači iz cijele Hrvatske, što je opet dobro, jer se u praksi pokazuje da ocjenjivanje i uspoređivanje između samih proizvođača korisno.

Sada razmišljamo da se možda s eko-tržnicama krene i na više lokacija u Zagrebu, no u svakom slučaju ova na Jarunu će ići dalje. Važno je biti uporan i osvijestiti potrošače da je važna zdrava hrana. Bez toga nema ništa. Puno je tu, inače, i zbrke oko razumijevanja što je ekološka hrana, jer nešto što je domaće ne znači i da je proizvod ekološki.

Na koji način potičete eko proizvodnju?
Imamo program poticaja razvoja poljoprivrede i unutar nje poseban sustav potpora za ekološku poljoprivredu.

Dakle, još uvijek potičete i konvencionalnu proizvodnju, kakav je odnos tih potpora?
Budući da je konvencionalnih proizvođača više, oko 60 posto potpora se odnosi na njih, a 40 posto na eko proizvodnju. U ovoj godini smo isplatili oko 330 tisuća eura za ekološke poljoprivrednike, ali smo još 520 tisuća izdvojili za izradu projektne dokumentacije za Centar za razvoj ekološke poljoprivrede, koji će biti u Velikoj Gorici.

Mi provodimo u cijelosti naš program razvoja eko poljoprivrede u Zagrebačkoj županiji, ali do sada dvije mjere nismo još uspjeli pokrenuti kako smo planirali. Prva je uvođenje eko-hrane u javne institucije, od škole, vrtiće, kantina. Tu nam ostaje velik posao. Problem je zelena javna nabava, u kojoj je važno redefinirati kriterije, jer je ona specifična i udjel cijene kod odabira ne može biti 80 posto, nego 50 do 60 posto.

Nadam se da ćemo to riješiti u ovoj godini. Druga mjera koju nismo još pokrenuli je Centar za razvoj ekološke poljoprivrede, koji bi bio središnja točka za pomoć poljoprivrednicima koji se bave i koji se žele baviti eko poljoprivredom, u smislu savjeta, povezivanja, informacija.

U sklopu Centra će se opremiti i distributivni centar kojim će se proizvođačima omogućiti skladištenje i olakšati pristup i kontinuirana opskrba tržišta. Sada se projektira građevinski prostor, ali plan je i kapacitet za preradu i zamrzavanje voća i povrća. Cilj je da poljoprivrednik dobije kompletnu uslugu u tom Centru.

Kada bi Centar realno mogao mogao biti izgrađen i kako ćete osigurati sredstva?
Ja sam optimist da bi Centar mogao biti gotov za godinu dana ili najviše dvije godine. Mi sada radimo potrebnu projektnu i drugu dokumentaciju i svoju studiju isplativosti ulaganja i u ovoj fazi financiramo iz županijskih sredstava, a za daljnju realizaciju ćemo se osloniti na europska sredstva. No, sada tražimo i partnera za ovaj projekt, od fakulteta, drugih županija do države, jer Zagrebačka županija mora imati iskorak prema svima i biti predvodnik u tome.

Što se pokazuje najvećim problemom u bržem razvoju eko proizvodnje u poljoprivredi?
Mi smo od ulaska Hrvatske u EU značajno povećali broj eko proizvođača, posebno eko livada i pašnjaka, ali nismo stvorili više domaćih eko proizvoda. Nedostaje nam i više primjera dobre prakse u ovoj poljoprivredi, a važno je i da se priču o eko proizvodnji ne gleda s aspekta aktivizma ili političke opredijeljenosti, jer ona ima višestruku ulogu u društvu. Ona nije samo vrsta proizvodnje koja čuva okoliš i biološku raznolikost, a niti smije biti samo način ubiranja potpora. Tu stigmu trebamo razbiti.

Na nedavnoj konferenciji Zagrebačke županije o izazovima eko proizvodnje ukazali ste i na problem državnih potpora. Što treba mijenjati?
Imamo problem stupnja razvijenosti nekog područja u kriterijima za investicijske potpore, pa primjerice poljoprivrednik sa Žumberka koji ima sve uvjete za eko proizvodnju ne može proći, jer je Samobor u kategoriji najrazvijenijih područja, dok netko s puno lošijim programom i bez nužnih uvjeta za ostvarenje dobiva potporu jer je na području koje je slabije razvijeno.

Takav je slučaj i s vinarima s jaskanskog područja, koji ne mogu skupiti bodove zbog toga. Indeks razvijenosti u poljoprivredi, a posebice ekološkoj, nema smisla i treba ga isključiti iz kriterija na natječajima za nacionalna i europska sredstava za razvoj eko poljoprivrede. On ima smisla kada se natječu općine i gradovi, no ne i kada se natječu poljoprivrednici, koji su svi iz nekog ruralnog područja, koje nije razvijeno.