Najnovije Zeleno izvješće za 2023., koje redovito objavljuju Ministarstvo poljoprivrede, pokazalo je da je vrijednost poljoprivredne proizvodnje, nakon nekoliko godina rasta u 2023. ponovo pala, i to za ogromnih 241 milijuna eura na – 3 milijarde eura.

Unatoč ogromnim ulaganjima u poljoprivredu, velikim sredstvima koja odlaze na selo očito je da je na rast vrijednosti poljoprivredne proizvodnje utjecala inflacija i rast cijena, a ne neki pozitivni pomaci u proizvodnji.

Jer nam većina proizvodnje ili stagnira ili pada, a stočni fond nam je sve manji, dok smo paralelno sve više ovisni o uvozu. Tek rijetke proizvodnje povremeno zablistaju, pa se nakon godinu ili dvije “ugase”, poput šećerne repe i šećera. Tome svjedočimo zadnje dvije godine.

Dominira uvoz sirovina!?
Hrvatska je lani ostvarila povijesno najveći vanjskotrgovinski deficit u proizvodnji prehrambenih proizvoda, čak 1,9 milijardi eura, stoga je transformacija sektora nužna. Deficit je povećan za 30% u odnosu na 2020.

Hrvatska sve više hrane uvozi, a samodostatna je samo u proizvodnji pet prehrambenih proizvoda, pa se postavlja pitanje: je li sav novac koji je EU uložila u domaću poljoprivredu, a riječ je o gotovo 7 milijardi eura, opravdano dodijeljen i potrošen kvalitetno? Stručnjaci se slažu: ne učimo iz teških situacija i nismo naučili puno voditi poljoprivredu. Potreban nam je hitan zaokret želimo li zadržati proizvodnju.

Vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2012. bila je 2,77 milijarde eura. Uz pomoć inflacije, rasta cijena i novca iz EU fondova u 2022. ona je narasla na 3,12 milijarde eura. Vrijednost proizvodnje u 10 godina porasla je za 12,5%, dok je u istom promatranom razdoblje stopa inflacije porasla za 25,3%. Kada od nominalnog rasta od 12,5% oduzmemo stopu inflacije od 25,3%, ispada da je poljoprivredna proizvodnja realno pala za 12,8%.

Ukupan uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u RH, za razdoblje od 2012. do 2022. godine iznosio je, pazite sad – 32,64 milijarde eura. Ukupan izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda za razdoblje 2012. do 2022. bio je 21,65 milijardi eura, a ukupan deficit vanjskotrgovinske bilance je bio gotovo 11 milijardi eura.

Uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u 2012. je iznosio 1,97 milijardi eura. U 2022. iznosio je 4,93 milijarde eura, što predstavlja rast od 2,5 puta. Izvoz u 2012. iznosio je 1,24 milijarde eura, a u 2022. godini 3,52 milijarde eura, što znači da je porastao za 2,8 puta. Deficit vanjskotrgovinske bilance porastao je 1,9 puta.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Zabrinjavajuće je i da u izvozu dominiraju sirovine, najviše žitarice, dok sve više uvozimo gotove proizvoda, i to mlijeka, mesa, voća, povrća. Usto, poražavajuće je da se hvalimo kao ‘žitnica’ ovog dijela Europe, a uvozimo sve više kruha i pekarskih proizvoda. O visokim cijenama za potrošače zadnjih godina da i ne govorimo.

Za vrijeme trajanja prvog programskog razdoblja ZPP-a, Hrvatska ne samo da nije povećala vrijednost i samodostatnost poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda nego je smanjila ukupne poljoprivredne površine (Eurostat). Još 2016. RH je imala 1.564.050 ha poljoprivrednih površina, a 2021. godine 1.476.350 – izgubili smo 87.700 hektara.

Danas smo na 40% prosjeka produktivnosti EU, sa 8434 eura – u drugim bi se državama upalila crvena lampica jer je hrana zbog globalnih tektonskih poremećaja postalo moćno oružje. Globalni poremećaji i prijetnje nam dolaze sa svih strana, potrošači su ogorčeni na ogromne cijene hrane koje plaćaju, a vladajući establišment i dalje na poljoprivredu gleda kao na neku idealnu djelatnosti i idealizira život na selu, dok su nam sela sve starija, a mladi ljudi ne žele u poljoprivredu.

Zato se opravdano postavlja pitanje: možemo li bolje u poljoprivredi? Kako potaknuti novi razvoj i dati snagu hrvatskom selu i proizvodnji hrane? Možemo li sačuvati proizvodnju mlijeka, mesa, ukupno stočarstvo te snažnije potaknuti proizvodnju voća i povrća i drugih proizvoda? Je li ratarstvo ostalo jedina budućnost hrvatske poljoprivrede? I hoće li se i ono slomiti pod naletom novih zelenih politika EU, koje sve više uvode pravila koja ne idu na ruku niti ovom sektoru?

Kako potaknuti vodeće kompanije da ojačaju kooperaciju (jer je očito da većina malih poljoprivrednika ne uspijevaju sami sa usitnjenim proizvodnjama opstati na tržištu), ali i kako kroz povezivanje i nova ulaganje u nove proizvodnje i tehnologije te ulaganje u preradu i nove proizvode dodane vrijednosti, s kojima možemo biti konkurentni u EU i svijetu, napraviti renesansu agrara?

Kome idu potpore?
Pitanja su hipotetička i možda čak i previše romansijerska. Dok razvijeni agro svijet grabi sve dalje, ulaže ogromne novce u digitalizaciju poljoprivrede, uvodi nove tehnologije i nova znanja, potiče generacijsku obnovu i mlade da se okrenu poljoprivredi, Hrvatska i dalje nije riješila temeljna pitanja svog agrara – pitanje državnog poljoprivrednog zemljišta (od 18 donesenih zakona nijedan nije riješio zemlju), pitanje zašto se poljoprivrednici ne udružuju u zadruge i tako dobiju jaču pregovaračku snagu u odnosu na otkupljivače i trgovce, kao i pitanje kome odlaze ogromni novci (potpore), te zašto velike novce ulažemo u obnovu sela i izgradnju infrastrukture na njima, a imamo sve manju proizvodnju.

Nismo uredili tržište nego smo dopustili da nam trgovački lanci uvoze robu (izuzetno loše kvalitete) sa svjetskih “rasprodaja” po dampinškim cijenama i tako uništavaju jednu po jednu domaću proizvodnju. Previše pitanja bez “suverenih” odgovora.