Velika škola postoji u Kayaköyu. Gradić krase uske ulice, a kuće se prostiru po okolnim brdima. U centru se nalazi čak i drevna fontana, a jedna od crkava se izdiže nad čitavim mjestom i pruža izvanredan pogled na more.

Međutim, u Kayaköyu, u jugozapadnom dijelu Turske, već 100 godina nitko ne živi. To je danas pravi grad duhova tako da stoji zamrznut u vremenu.

Unatoč svemu, Kayaköy je zabavno posjetiti ljeti kada zelenilo proguta ostatke kuća, ali i u hladnijim danima kada se iznad napuštenog gradića izdiže magla.

Većina kuća je ostala bez krova, a u podrumima su jame gdje se nekada čuvala koža jer se dosta ljudi bavilo proizvodnjom cipela.

Prije oko 100 godina, u Levisiju, kako se još naziva ovo mjesto, živjelo je najmanje 10.000 grčkih pravoslavaca, većinski obrtnika, koji su u miru živjeli sa turskim poljoprivrednicima islamske vjeroispovijesti. Međutim, kako su se pojavile težnje za turskom nezavisnošću, njihov jednostavan život je nestao.

KAO IZ HORORA

‘Grad koji nikad ne spava pretvorio se u grad duhova’

PROJEKT PRORA

Investitori hrle u nacistički grad duhova

Grčko-turski rat se završio 1922, ali su tenzije ostale i dojučerašnji susjedi su prestali razgovarati. Uslijedila je prisilna razmjena, pa su Turci iz Kavale došli u ove predjele.

Međutim, novopridošlim muslimanima se Kayaköy nije toliko svidio i oni su ga ubrzo napustili, tražeći drugo mjesto za život zbog čega je on postajao sve prazniji i prazniji.

Jedni od rijetkih koji su ostali su baka i djed Aysun Ekiz čija obitelj danas vodi mali restoran na ulazu u Kayaköy, gdje služe osvježenje turistima koji žele razgledati ovo neobično mjesto.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

– Pričali su mi baka i djed da su Grci plakali jer nisu željeli ići. Neki su čak ostavili djecu turskim prijateljima jer su mislili da će se vratiti. Ali, nikad nisu – rekla je Aysun.

Njena obitelj se uglavnom bavila čuvanjem stoke, pa su se lako navikli na život na obodima grada. Došljaci su se teško navikavali jer su zidovi kuća bili obojani u plavo, kako bi držali škorpije i zmije što dalje.

Tragovi plave boje se i danas mogu vidjeti na preostalim zidovima 2.500 kuća, a ono što je ostalo je zanimljivo za istraživanje.

Potresi i oluje u Kayaköyu

Jane Akatay, jedna od autoroca knjige “Vodič za Kayaköy”, kazala je za CNN da je jedan od razloga za napuštanje grada bio tuga koja se nadvija nad mjestom nakon tragičnih događaja početkom 20. stoljeća, a potom je priroda odradila svoje.

– Bilo je potresa i oluja. Klima, vrijeme, kišne oluje… sve je to utjecalo na ovo upečatljivo mjesto. Žbuka koji je održavala kuće je propadala, a stvari se urušavaju ako ne brinete o njima – navela je.

Posjetitelji danas plaćaju 3 eura za ulazak u grad, na malom kiosku koji se nalazi na glavnom putu. Odatle se može lutati pješke. Znaci pokazuju na školu, crkve i fontanu.

Šetnjom kroz Kayaköy se može zamisliti kako je tamo nekada bujao život, kada su se lokalci okupljali na starom trgu i razmjenjivali priče dok ispijaju čaj.

– Pitku vodu su prenosili magarci – rekla je Aysun. Pošto tada nije bilo wc papira, sjekli su staru odjeću, a onda bi se te prnje palile i koristile kao gnjojivo.

Ona kaže da je Kayaköy bio relativno prosperitetan i važio je za trgovački centar. Svaka kuća je podignuta tako da ne zaklanja sunce nekom drugom stanovniku.

Jedna od važnijih građevina je bila crkva kojoj danas nije dozvoljen pristup jer se nalazi u lošem stanju. Na najvišoj tački u gradiću, nalaze se ruševine stare škole odakle se pruža pogled na glavnu crkvu i brojne kuće.

– Ovdje je nekada bilo kršćansko selo, a ono što danas vidimo je gorki odraz onoga što se dogodilo. A budući da je većina objekata i dalje na svom mjestu, možete osjetiti kako je ovdje nekada život izgledao – naveo je Yiğit Ulaş Öztimur, turist iz Ankare.