Iako postoji mnogo načina za mjerenje ekonomske nejednakosti, ključni pokazatelji dosljedno ukazuju na to da se razlike povećavaju. Prema nedavnom izvješću Ujedinjenih naroda, 71 posto svjetskog stanovništva sada živi u zemljama u kojima se nejednakost povećala.

Nije iznenađujuće da to uključuje Indiju i Kinu. Nedavni rad Thomasa Pikettyja i njegovih koautora pokazuje da je udio prihoda 1% najbogatijih u Indiji porastao na najvišu razinu od 1922. godine, što su najraniji raspoloživi podaci, dok je zemlja još bila pod britanskom kolonijalnom vlašću.

No globalna nejednakost istodobno je i dalje iznimno visoka. Iako je bogatstvo milijardera doseglo neviđene razine, Svjetska banka procjenjuje da 712 milijuna ljudi diljem svijeta preživljava s manje od 2,15 dolara dnevno.

Buduće generacije vjerojatno će biti šokirane što smo tolerirali tako ekstremne razine nejednakosti, baš kao što smo užasnuti da su naši predci prihvaćali ropstvo. No, kao što je David Hume tvrdio u osamnaestom stoljeću, moralni imperativi (“treba”) ne mogu se izvesti iz objektivnih činjenica (“jest”). Drugim riječima, problemi poput nejednakosti ne mogu se riješiti samo znanošću ili razumom. Umjesto toga, moramo istaknuti njihove moralne implikacije kako bismo uvjerili ljude da nešto poduzmu.

Loš primjer SSSR-a

Dva ključna aspekta globalne nejednakosti zaslužuju posebnu pozornost. Prvo, ekonomske nejednakosti pogoršat će se unutar i među zemljama. Kako tehnološki napredak poput umjetne inteligencije smanjuje potražnju za ljudskim radom, radnička kućanstva diljem svijeta mogla bi postati sve siromašnija. U međuvremenu, očekuje se da će oni koji posjeduju strojeve i upravljaju najvećim korporacijama zgrnuti neviđenu moć i bogatstvo. Sjedinjene Američke Države, dom gotovo 38 milijuna ljudi koji žive ispod granice siromaštva unatoč tome što su jedna od najbogatijih zemalja svijeta, pružaju uvid u ovu turobnu budućnost.

Drugo, ekstremna nejednakost predstavlja smrtnu prijetnju demokraciji, omogućujući milijarderima i novčanim interesima da utječu na izbore, kontroliraju tradicionalne i društvene medije i oblikuju percepciju javnosti. Nažalost, sudeći po brbljanju i trolanju na društvenim mrežama, neka od najjačih protivljenja progresivnom oporezivanju i politikama preraspodjele dolaze iz siromašnijih segmenata društva, uglavnom zbog dezinformacija i manipulacije.

Toksična kombinacija ekstremne nejednakosti i dezinformacija pokretanih umjetnom inteligencijom također je čimbenik koji potiče pritisak na liberalne demokracije i uspon autoritarnih snaga diljem svijeta. Omogućavajući nekolicini bogatih pojedinaca nesrazmjeran utjecaj, današnje globalno gospodarstvo sve više marginalizira i obespravljuje velik dio svjetskog stanovništva.

Naravno, pogrešni pokušaji smanjenja nejednakosti također nose značajne rizike. Primjerice, pokušaj postizanja savršenog egalitarizma ne bi bio mudar, jer je za stvaranje poticaja potrebna određena razlika. Slično tome, koncentriranje cjelokupnog bogatstva u rukama države, kao što je to učinio Sovjetski Savez, dovelo bi do lošeg upravljanja ponudom i potražnjom i, u konačnici, do kronizma.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Umjesto toga, stvarno trebamo progresivni porezni sustav koji preraspodjeljuje prihode od bogatih prema siromašnima uz očuvanje poticaja. Srećom, postoji značajan prostor za takve mjere. U svojoj nedavnoj knjizi Reason to Be Happy (Razlog za sreću) predlažem porezni režim koji nazivam “poreznom harmonikom”, čiji je cilj smanjenje jaza u prihodima oporezivanjem osoba s visokim primanjima i prijenosom prihoda na one s nižim primanjima.

Iako ovaj model u osnovi funkcionira kao progresivni porezni sustav, njegova snaga leži u njegovoj mikro strukturi. Nakon određene točke, superbogati više ne žele povećavati svoju zaradu radi daljnje kupnje stvari. Jednostavnim rječnikom, nakon pete jahte, šesta je samo statusni simbol koji ima za cilj nadmašiti druge bogate pojedince.

Utjecaj američkih izbora

Oporezivanjem svih prihoda iznad određenog praga i prijenosom tog novca onima koji zarađuju ispod njega, vlade bi mogle smanjiti nejednakost bez štete po poticaje. Najbogatija osoba ostat će najbogatija, a druga najbogatija osoba jednako će naporno raditi da dođe do vrha. Ali poticaji srednje i radničke klase, čiji pripadnici rade prvenstveno kako bi spojili kraj s krajem, a ne kako bi pokušali nadmašiti svoje susjede, ostat će netaknuti.

Iako bi porezna harmonika mogla djelovati kao moćan alat za smanjenje nejednakosti na nacionalnoj razini, današnje globalizirano gospodarstvo predstavlja značajne izazove za njezinu provedbu. Ako vlada previše agresivno oporezuje visoke prihode, riskira pokretanje bijega kapitala.

Stoga smanjenje globalne nejednakosti iziskuje multilateralne sporazume. Iako je SAD u dobrom položaju da predvodi ove napore, njegova sposobnost da to učini ovisi o ishodu predsjedničkih izbora u studenom. Potpredsjednica Kamala Harris, vjerojatna demokratska kandidatkinja, nudi nadu u veću pravednost raspodjele. Nasuprot tome, pobjeda bivšeg predsjednika Donalda Trumpa vjerojatno će uzrokovati pogoršanje po pitanju nejednakosti. Možemo se samo nadati da će američki birači donijeti ispravnu odluku.

*autor je bivši glavni ekonomist Svjetske banke i glavni ekonomski savjetnik indijske vlade, profesor je ekonomije na Sveučilištu Cornell i nerezidentni viši suradnik na Institutu Brookings