Usred rekordnih toplinskih valova, sve intenzivnijih i skupih ekstremnih vremenskih uvjeta i sve strašnijih upozorenja da nas klimatske promjene doslovno ubijaju, pozivi na napuštanje fosilnih goriva postaju sve glasniji.

Međutim, u industriji fosilnih goriva ulaže se još ustrajnije u nove projekte vezane uz naftu i plin i velika korporativna spajanja, distancirajući se od obveza u području klimatskih promjena, uz davanje lažnih obećanja da se može nastaviti crpiti bez zagađivanja. Moramo se riješiti fosilnih goriva. Ali kako?

Rekordna dobit od rata
Malo je vjerojatno da će odgovor proizaći iz konferencije UN-a o klimatskim promjenama (COP28) u Dubaiju kojoj je domaćin petrodržava. Ona bi mogla donijeti političku obvezu postupnog ukidanja fosilnih goriva, ali neće zacrtati put prema budućnosti bez fosilnih goriva.

Kako bismo riješili ono što je glavni tajnik UN-a António Guterres nazvao “otrovanim korijenom klimatske krize”, moramo nadići okvirnu konvenciju UN-a o promjeni klime (UNFCCC) kako bismo osmislili nove forume prikladne za tu svrhu. Dobra je vijest da su se Guterres, papa Franjo, brojne nacionalne vlade i tijela poput Međunarodne agencije za energiju pridružili globalnom pozivu sve većih razmjera na postupno ukidanje ugljena, nafte i plina.

Na samitu UN-a o klimatskim ambicijama u rujnu, vlade su priznale da je klimatska kriza – kriza fosilnih goriva. Pitanje nije treba li napustiti naftu i plin, već kako to učiniti. Loša vijest je da se industrija fosilnih goriva, potaknuta rekordnom dobiti nakon ruske invazije na Ukrajinu, čini otpornom na takav pritisak.

Što je još gore, ova ogromna dobit ponovno se ulaže u veći razvoj nafte i plina. Kako se klimatske katastrofe pojačavaju pred našim očima, industrija odgovorna za gotovo 90% emisija ugljičnog dioksida računa na to da će njezini prljavi proizvodi biti glavni oslonac globalnog gospodarstva u desetljećima koja dolaze.

Da nametnemo promjenu, moramo razotkriti ekonomsku krhkost koju stvara ovisnost o fosilnim gorivima i njezin širi danak u pogledu ljudskih prava. Oslanjanje na naftu, plin i ugljen čini zajednice ranjivijima na poremećaje u opskrbi, utječući na sve, od grijanja i prijevoza do cijena hrane. Takvi poremećaji najteže pogađaju najsiromašnije stanovništvo, a istovremeno povećavaju dobit industrije.

Važno je podsjetiti da su tvrtke za fosilna goriva podbacile na tržištu u desetlječu prije rata u Ukrajini. To desetljeće pada odražavalo je dugoročne trendove energetske tranzicije koje nedavni rast zarada nije promijenio. Budući da se predviđa da će potražnja za fosilnim gorivima dosegnuti vrhunac na globalnoj razini do 2030., nafta i plin i dalje su loša odluka.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Još i povećanje subvencija
Dio problema je u tome što su vlade reagirale na nestabilnost cijena povećanjem subvencija za fosilna goriva, umjesto uvođenja poreza na neočekivanu dobit. Također su nastavile odobravati nove projekte vezane za naftu i plin, uključujući projekte na moru u zaštićenim oceanskim područjima.

Planirana proizvodnja dvostruko je veća od one koja je kompatibilna s ciljem ograničavanja globalnog zagrijavanja na 1,5 Celzijeva stupnja iznad predindustrijske razine. Jednostavno nema mjesta za novu opskrbu naftom i plinom ako svijet želi izbjeći klimatsku katastrofu.

Čini se da su fosilna goriva konkurentna sve jeftinijim obnovljivim izvorima energije samo zato što je njihova proizvodnja subvencionirana, a njihovi proizvođači izuzeti od troškova povezanih sa štetom koju uzrokuju. Negativni vanjski učinci te industrije, koje dugo snose zajednice na prvoj liniji, sada se nameću ljudima širom svijeta u obliku požara, uragana, poplava i suša.

Kada bismo prisilili tvrtke za fosilna goriva da snose gubitke koje su dugo očekivale i preusmjere javna sredstva na obnovljiva rješenja, razotkrilo bi se da su naftna i plinska imovina opterećenje, kako to i jest. To ukazuje na još jedan veliki problem: zarobljavanje države tj. korporacije utječu na donošenje odluka radi ostvarivanja vlastite koristi.

Iako su klimatski sporovi ključni za pozivanje industrije na odgovornost, izazov nije samo natjerati onečišćivače da plate za štetu koju uzrokuju. Potrebno je također umanjiti njihov preveliki utjecaj na klimatsku politiku. Sultan Al Jaber kao izvršni direktor nacionalne naftne kompanije UAE provodi vlastite planove širenja, a istodobno kao predsjednik konferencije COP28, namjerava prikazati industriju fosilnih goriva kao heroja, a ne negativca, u borbi protiv klimatskih promjena.

To dodatno naglašava potrebu za alternativnim procesima za upravljanje smanjenjem fosilnih goriva, bez utjecaja onih koji od njih profitiraju. Svaki nas dan iznova podsjeća zašto moramo postupno ukinuti naftu, plin i ugljen.

Srećom, inicijative kao što su Sporazum o neširenju fosilnih goriva, Međunarodna koalicija za postupno ukidanje proizvodnje nafte i plina te Parlamentarci traže budućnost bez fosilnih goriva nude nove ideje o tome kako to učiniti.