U nedavnoj raspravi s britanskim premijerom Rishijem Sunakom, tehnološki milijarder Elon Musk prorekao je da ćemo “doći do točke u kojoj nijedan posao nije potreban”, zbog napretka u umjetnoj inteligenciji.

“Možete imati posao ako želite posao”, nastavio je glavni izvršni direktor Tesle i SpaceX-a, “ali umjetna inteligencija moći će raditi sve”.

Radnici će biti produktivniji
Budućnost je duga, a Musk nije precizirao kada će točno doći do ove točke. No, barem u sljedećih nekoliko desetljeća, šanse da umjetna inteligencija uzrokuje apokalipsu radnih mjesta zanemarivo su male.

Strah od tehnološke nezaposlenosti nije ništa novo. Početkom 19. stoljeća skupina engleskih tekstilnih radnika poznata kao Ludditi razbila je strojeve koji su zamjenjivali radnu snagu kako bi spriječila njihovu uporabu. Ipak, iako je tehnologija znatno napredovala u dva stoljeća od tada, poduzeća i dalje zapošljavaju radnike.

Velik dio zabrinutosti zbog tehnološkog napretka koji eliminira potrebu za ljudskim radnicima ukorijenjen je u mentalitetu nulte sume koji u osnovi pogrešno shvaća kako se gospodarstva razvijaju. Da, nove tehnologije moći će obavljati neke zadatke relativno bolje i po nižoj cijeni od ljudi. Da, to će navesti tvrtke da se za te zadatke koriste tehnologijom, a ne radnicima. Ali proces kreativnog uništenja i stvara i uništava.

Zbog nove tehnologije mnogi će radnici postati produktivniji, a time i od veće vrijednosti za tvrtke, koje će se agresivnije natjecati za njih na tržištu rada, povećavajući njihove plaće i prihode.

Veći prihodi povećat će ukupnu potražnju za robom i uslugama u gospodarstvu, što će zauzvrat povećati potrebu za radnicima. Ovaj dinamičan proces omogućuje gospodarstvu da izbjegne veću strukturnu nezaposlenost. Štoviše, nova tehnologija stvara novu robu i usluge, što također povećava potražnju za radnicima.

Ovo nije samo teorija. Razmislite o izvanrednom napretku u informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji i robotici u posljednjih pet desetljeća. Taj je napredak snažno utjecao na tržište rada, primjerice znatnim smanjenjem udjela zaposlenosti u proizvodnim i činovničkim zanimanjima te na šire gospodarstvo. Međutim, radnicima nije postalo teže pronaći posao. Nije došlo do uzlaznog trenda stope nezaposlenosti.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Gledajući u sljedećih nekoliko desetljeća, moja glavna briga nije previše radnika, već premalo. Pad stope plodnosti i brzo starenje stanovništva smanjit će stopu rasta radne snage u Sjedinjenim Američkim Državama i u većem dijelu razvijenih zemalja. Te bi se zemlje mogle osloniti na veći priljev imigranata kako bi nadoknadile manjak, ali politički vjetrovi trenutačno pušu u suprotnom smjeru.

U SAD-u, nestranački Kongresni ured za proračun predviđa rast stanovništva od 0,3% godišnje u sljedeća tri desetljeća, ili otprilike trećinu tempa ostvarenog u razdoblju od 1983. do 2022. godine. U takvom okruženju radnici koji žele posao trebali bi ga moći naći.

Resursi sve oskudniji
Naravno, napredak u umjetnoj inteligenciji zasigurno će biti razoran, ali ne uklanjanjem ili čak znatnim smanjenjem potrebe za radnicima. Umjesto toga, umjetna inteligencija promijenit će ono što rade mnogi radnici.

Još jednom, ovo nije novost. Iako se tehnološka nezaposlenost možda nije ostvarila tijekom prethodnih desetljeća, struktura i priroda zapošljavanja potpuno su se promijenili. Ekonomisti s Tehnološkog instituta Massachusetts (MIT) otkrili su da većina trenutnog zapošljavanja otpada na specijalizirana radna mjesta uvedena nakon 1940. godine.

Što dalje gledamo u budućnost, to je teže isključiti mogućnost da bi se Muskovo predviđanje moglo ostvariti. Ali svijet u kojem umjetna inteligencija na kraju zamjenjuje sve ljudske radnike izgledao bi puno drukčije od našeg.

Iako je jedan od temeljnih ekonomskih problema današnjice kako najbolje iskoristiti oskudne resurse, u Muskovoj budućnosti vlada izobilje, u njoj tehnologija zadovoljava sve naše potrebe i ono što trenutačno smatramo nejednakošću više ne postoji. Zašto akumulirati bogatstvo u svijetu izobilja? S druge strane, takav bi svijet također mogao pogoršati nejednakost, osobito ako relativno mali broj ljudi posjeduje strojeve koji ostvaruju sav prihod.

Kako bi se ljudi uključili u ovaj svijet? Moje me profesionalne aktivnosti uvelike ispunjavaju i donose mi zadovoljstvo, ali primarni razlog zbog kojeg ustajem i idem na posao svaki dan je da se pobrinem za svoju obitelj.

Bez potrebe da stavljamo hranu na stol i novac na mirovinske račune, bismo li svaki dan ustajali s ciljem da poboljšamo sebe i svoje zajednice? Ili ćemo upasti u tamnije kutke ljudske prirode te će nas slobodno vrijeme odvesti do dosade i distopije?

Nema lakih odgovora na takva pitanja. Srećom, vjerojatnije je da nećemo morati odgovoriti na njih. Tehnološke promjene u prošlosti nisu eliminirale potrebu za ljudskim radnicima, a vjerojatno neće ni u budućnosti – barem ne u roku relevantnom za današnje radnike i donositelje politika.