Sve više ljudi u Grčkoj više ne može da priušti stanarine. Vraćaju se roditeljima ili dijele stanove sa sustanarima. A cijene stanova i dalje rastu.

Troje od deset stanovnika Grčke žive kao podstanari. To je relativno malo u usporedbi s Njemačkom gdje više od polovine stanovništva ne živi u vlastita četiri zida, nego plaća stanarinu. Međutim, prema Eurostatu, zavodu EU za statistiku, u odnosu na plaću mjesečni izdaci za stanarinu u Grčkoj veći su nego u Italiji, Španjolskoj i Njemačkoj, piše Deutsche welle, a prenosi B92.

“Bila sam stvarno očajna, jer nisam mogla pronaći stan”, kaže Elza iz Atene za DW. “Čak sam razmišljala da svoje stvari stavim u skladište kako bih mogla na miru da nastavim potragu za stanom”. Nakon osam mjeseci potrage, 48-godišnja službenica konačno je uspjela pronaći stan.

Kako bi smanjila troškove, do tada je s 15-godišnjim sinom živjela kod roditelja. Njen posao u računovodstvu nije bio dovoljan za stanarinu, pa je prihvatila i dodatni honorarni posao. S obzirom na to da radi u jednom od skupih južnih predgrađa Atene, tražila je stan u blizini posla. “Agenti su mi rekli: S obzirom na to koliko novca imaš, trebala bi da se preseliti u neki drugi kraj grada, ovaj nije za tebe.”

Specifičnosti tržišta

Cijene stanova u Sarajevu ne padaju, evo i zašto

Ipak, imala je sreće, pa je svoj stan konačno pronašla preko oglasa i bez pomoći agenta. Sada za 130 kvadrata plaća 900 eura – to su dvije trećine njene plaće. U Njemačkoj vlada pravilo da se za stanarinu ne bi smjelo plaćati više od jedne trećine. Ali ni to u Njemačkoj, posebno u većim gradovima, više ne vrijedi.

Zajedničko stanovanje kao rješenje

Hristos (42), koji radi u ugostiteljstvu, također je dugo tražio stan, i to 15 mjeseci. “Bilo je to jedan od najgorih perioda u mom životu. Utjecalo je i na moj posao. Nisam bio usredotočen. Brinuo sam se gdje ću živjeti i kako ću ako ne pronađem nešto što si mogu priuštiti. Stres je bio ogroman.”

Mjesecima je van radnog vremena pretraživao internet, čitao novine, odlazio do agenata za nekretnine i hodao ulicama tražeći nekretnine za iznajmljivanje. Nakon 15 mjeseci slučajno je ugledao stan koji se upravo tada oslobodio. “Razgovarao sam s vlasnikom i dobio stan. Taj dan sam se osjećao kao da sam dobio glavni zgoditak na lutriji.”

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Hristos plaća 380 eura najamnine za 50 kvadratnih metara. “Kad bi mi naplatili 450 eura, ne bi mi ostalo za režije”, kaže. On trenutno dijeli stan s rođakom. Spava u dnevnoj sobi, a njegov rođak, koji ne može naći stan, u spavaćoj. Do prije nekoliko godina zajednički stanovi bili su gotovo nepoznanica u Grčkoj. Ali, troškovi života vrlo su porasli i mnogi su se okrenuli takvom načinu rješavanja stambenog pitanja.

Niski prihodi – visoke stanarine

Prema podacima Europske unije, prosječan radnik u Grčkoj na stanarinu troši 37 posto svoje plaće. “U velikim gradovima kao što su Atena i Solun, taj procenat je mnogo veći i iznosi 60 do 70 posto”, kaže za DW Angelos Skiadas, pravnik i predsjednik Panhelenskog udruženja za zaštitu stanara. Specijalizirana internet-stranica “Spitogatos” izvještava da su stanarine između 2015. i 2022. godine porasle za 48,7 posto. U centru Atene prosječna cijena iznajmljivanja u 2023. je 9,52 eura po kvadratnom metru, a u skupim južnim predgrađima 11,30 eura po kvadratnom metru.

Prema podacima za 2023. sa stranice “Numbeo”, koja poredi troškove života u Europi, jednosoban stan u centru Londona košta 2.228 eura, u Berlinu 1.316, Parizu 1.291, Rimu 1.003, a u Ateni 500 eura. Na prvi pogled čini se da je to povoljno, ali je za stanovnike Grčke previše, jer zarađuju prosječnu neto plaću od 900 eura.

Atraktivno tržište nekretnina – ali za strance

Lijepo vrijeme i još uvijek relativno niske cijene kupovine i iznajmljivanja nekretnina posljednjih godina privukle su brojne investitore i turiste. Za Angelosa Skiadasa očigledno je da je za nagli porast cijena iznajmljivanja zaslužan sve veći broj “Airbnb-stanova”, to što stranci kupuju nekretnine i iznajmljivači koji žele nadoknaditi gubitak prihoda zbog velike ekonomske krize posljednjih godina. Osim toga, postoje stranci van EU koji kupuju nekretnine visokog kvaliteta u Grčkoj kako bi dobili takozvanu “zlatnu vizu”, a koja im garantira dozvolu boravka u Grčkoj i schengensku vizu. Ti propisi su uvedeni 2013, ali su 2022. izmijenjeni.

POVEĆAN IZVOZ

Cvjeta biznis montažnih kuća, evo zašto su toliko popularne

Stratos Paradias, pravnik i predsjednik Panhelenskog udruženja vlasnika nekretnina, ne deli to mišljenje. U razgovoru za DW on objašnjava da se samo vrlo mali postotak nekretnina u određenim dijelovima Atene iznajmljuje kratkoročnim iznajmljivačima i turistima preko “Airbnb” i sličnih platformi. Međutim, točnih podataka nema. Postoje, kaže Paradias, tisuće praznih nekretnina, ali ih vlasnici ne stavljaju na tržište zbog skupih troškova obnove i visokih poreza koji moraju platiti na prihod od iznajmljivanja. Porezna stopa iznosi 15 posto za prihode od iznajmljivanja do 12.000 eura godišnje i 45 posto za prihode veće od 35.000 eura godišnje.

Problem praznih stanova

Atena je promijenila svoj izgled uglavnom između 1960. i 1980. Tisuće prelijepih neoklasicističkih zgrada je srušeno. Nakon Drugog svjetskog rata i građanskog rata koji je trajao do 1949. godine, u Grčkoj je vladalo veliko siromaštvo. Ljudi su tražili posao prvenstveno u Ateni i Solunu. Trebalo im je mjesto za boravak, pa su kuće građene brzo i bez ozbiljnog urbanističkog planiranja.

Danas su te kuće stare i trošne. Mnogi vlasnici, zbog ekonomske krize, ne mogu ih obnoviti – pa ih ili iznajmljuju, ili prodaju ili ostavljaju prazne. Mnogi stranci, a naročito Kinezi i Arapi iz Zaljevskih zemalja, također kupuju stanove ili čak čitave stambene blokove kako bi dobili “zlatnu vizu”.

Zatim ih prosljeđuju tvrtkama koje ih nude kao stanove za iznajmljivanje, obično po prenapuhanoj cijeni.

Rješenje ogromnog stambenog problema s kojim se Atena danas suočava, Angelos Skiadas vidi u tome da se ugovori o iznajmljivanju sklapaju na najmanje šest godina, a ne samo na tri, što je dosadašnja praksa. Osim toga, visinu najamnine trebalo bi, kaže, ograničiti, recimo na šest posto objektivne vrijednosti nekretnine. Za Stratosa Paradiasa jedno od rješenja bilo bi smanjenje poreza na prihod od iznajmljivanja kako bi vlasnici mogli staviti na tržište tisuće praznih nekretnina.

Elza i Hristos za sada su riješili svoje stambeno pitanje. Ali, za tisuće drugih, posebno studenata i mladih koji su se tek zaposlili, pronalaženje stambenog prostora ostaje muka. A nekakvog rješenja – nema na vidiku.