Posljednjih desetljeća svjetsko se bogatstvo naglo povećalo – barem na papiru – jer su niske kamatne stope povećale cijene imovine. Međutim, globalna bilanca i dalje je prepuna slabosti, koje su nedavne turbulencije financijskog sektora razotkrile. Sada se način na koji svijet posuđuje, zadužuje i stvara bogatstvo može iz temelja promijeniti.

Od 2000. do 2021. inflacija cijena imovine stvorila je oko 160 bilijuna dolara papirnatog bogatstva. Međutim, iako su procjene imovine brzo rasle, ulaganja i rast ostali su usporeni. Štoviše, svaki dolar ulaganja generirao je 1,90 dolara duga. No, nedavno su svjetsko gospodarstvo poharali nepovoljni vjetrovi: 2022. kućanstva su izgubila 8 bilijuna dolara bogatstva.

Četiri scenarija
Sada je izvjestan samo neobično visok stupanj neizvjesnosti. Gospodarsko, bankarsko i investicijsko okruženje moglo bi izgledati bitno drukčije u sljedećih deset godina u odnosu na posljednjih 20 godina. Ali je raspon mogućih puteva koji vode naprijed širok. U sklopu tekućeg istraživanja globalne bilance, McKinsey Global Institute modelirao je četiri vjerojatna scenarija.

Prvi je scenarij “povratak u prošlost”, u kojem trenutna volatilnost ispada privremena i nastavlja se ekspanzija bilance. Nekima to može zvučati privlačno, ali ekspanzija bilance nastavila bi povećavati rizik od gospodarskih šokova.

To bi također išlo nauštrb rasta realnog gospodarstva i pogoršalo bi nejednakost. U drugom scenariju “viši za dulje”, inflatorni pritisak postaje ukorijenjen, ali zabrinutost zbog financijske stabilnosti ublažava pooštravanje politike. Potražnja bi i dalje bila snažna jer bi se povećala ulaganja kako bi se poduprli imperativi kao što su prelazak na čistu energiju, preustroj lanaca opskrbe i obrana.

Prezasićenost štednjom bi oslabila. Ovaj scenarij ima paralele sa stagflacijom koju je SAD-e doživjele 1970-ih, iako s nešto nižom inflacijom – oko 4 %, a ne 9 %. Bilanca bi 2030. izgledala zdravije u odnosu na BDP nego danas jer bi inflacija smanjila teret duga i cijene imovine u realnim vrijednostima.

Treći scenarij, “resetiranje bilance”, predstavlja najgori slučaj. Ovdje bi kamatne stope nastavile rasti, doprinoseći stresu financijskog sustava ili čak neuspjesima. To bi dovelo do oštre korekcije vrijednosti imovine, pri čemu bi mnoga imovina financirana dugovima završila pod vodom.

Mogao bi uslijediti proces razduživanja i duga recesija, pri čemu bi vrijednost američkih dionica i nekretnina mogla pasti za više od 30 % u realnim vrijednostima od danas do 2030. godine. Ovaj scenarij podsjeća na ono što se dogodilo u Japanu 1990-ih, nakon pucanja mjehurića nekretnina i kapitala.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Četvrti, znatno poželjniji scenarij je “ubrzanja produktivnosti”. Ovo je scenarij Zlatokose koji je dobar i za rast i za bogatstvo. Bržim povećanjem produktivnosti podupro bi se snažan rast BDP-a, ojačali prihodi i bogatstvo, a to bi dovelo do zdravije bilance.

Postizanje tog najboljeg scenarija zahtijevalo bi od donositelja fiskalne i monetarne politike da postignu istančanu ravnotežu: potrebno je određeno pooštravanje kako bi se ublažila inflacija, ali preveliko pooštravanje iscrpilo bi bogatstvo i izazvalo financijski stres.

Spremni na sve
Razlika između najboljeg i najgoreg scenarija – u smislu rasta i (još više) bilančnog zdravlja – bila bi drastična. Procjenjuje se da bi u SAD-u prosječni godišnji rast BDP-a prema scenariju resetiranja bilance bio za 1,7 postotnih bodova niži nego prema scenariju ubrzanja produktivnosti. Bogatstvo kućanstava bilo bi 48 bilijuna dolara niže.

S tako širokim rasponom mogućih budućih oblika gospodarskog, bankarskog i investicijskog okruženja, tvrtkama će biti neobično teško definirati svoje strategije. Reakcija na promjene u makrookruženju više neće biti dovoljna. Poduzeća će morati planirati dovoljno širok skup ishoda, prepoznati znakove koji mogu pomoći u ukazivanju na to koji se scenarij ostvaruje i učvrstiti pristupe upravljanju rizicima, a sve to uz prilagodbu svojih poslovnih modela i traženje novih mogućnosti rasta.

Drugim riječima, tvrtke će se morati pobrinuti da budu spremne na sve. Ali trebale bi također težiti najboljem ishodu: većem rastu produktivnosti. Iako raditi oboje istovremeno neće biti lako, to je imperativ. Ako poduzeća djeluju samo obrambeno, na temelju očekivanja negativnog ishoda, ulagačka klima mogla bi postati neprijateljska.

Zapravo, očekivanja usporavanja rasta ili recesije mogla bi postati samoispunjavajuće proročanstvo. Umjesto ulaganja koja bi mogla pridonijeti boljim gospodarskim ishodima, tvrtke bi mogle odlučiti pričekati. Trgovci nekretninama koji predviđaju niže cijene mogli bi odgoditi nove projekte. Banke usredotočene na jačanje svojih bilanci mogle bi podići standarde kreditiranja, smanjujući ponudu kredita.

Kako bi se izbjegla takva spirala, lideri u javnom i privatnom sektoru mogu se očitovati o scenariju ubrzanja produktivnosti i osmisliti politike i strategije koje ga promiču. Veći je rast produktivnosti ostvariv. Ali to se neće dogoditi samo od sebe. 

* Koautori članka su Jonathan Woetzel, viši partner u McKinsey & Company, direktor MGI i Jan Mischke, partner u MGI

© Project Syndicate 2023.