Posljednjih desetljeća Jablanac su napustili brojni žitelji. Malo mjesto nije niti blizu niti daleko naseljenijim centrima, nije više dobro povezan niti s otokom Rabom, a preostalim stanovnicima najveća je, čak ne niti želja, već potreba, da se otvori trgovina s barem osnovnim prehrambenim namirnicama, naročito kruhom, piše Novi list koji je posjetio zaboravljeno mjesto gdje pošta radi dva puta tjedno po dva sata, a liječnica iz Senja u jablanačku ambulantu dolazi jednom tjedno. Jedino župnik Milina redovito dolazi, svake nedjelje i blagdana. Da im je to važno, Jablančani pokazuju zajedništvom na misnom slavlju, kada crkva biva preplavljena pjesmom i molitvom, a stanovništvo pažljivo sluša svaku župnikovu riječ.

“Moj otac je ovdje rođen. Živjela sam u Rijeci, radila, školovala djecu, a kada sam otišla u mirovinu, vratila sam se u Jablanac. Uglavnom su ovom kraju sve penzioneri. Svi žive i rade po gradovima, i kao što sam i ja – kad dođu u mirovinu – trče ovamo u prirodu i mir. Ovdje imam kućicu i malo vrta, i nema mi boljeg života od toga” ispričala je Dubravka Iljić priču koja se uz izmjenu manjih detalja može često čuti u Jablancu. “Predivno, predivno mi je živjeti u Jablancu. Jedan je Jablanac, nema boljeg od Jablanca. Samo ponekad je malo tužno” nastavila je, objašnjavajući kako je mjesto nekada imalo dućane, mesara, policiju, vatrogasce ali i školu, no ponestalo je radnih mjesta, pa su ljudi napuštali rodni kraj i djecu odgajali tamo gdje je za njih bilo više prilika.

Hariet Mršić u Jablancu je provela djetinjstvo i osnovnu školu, a zatim se preselila u Rijeku, pa u Zagreb, a u rodni se kraj vratila 1983. godine. I njena kćer još uvijek živi u Jablancu, no nezaposlena je jer nema gdje naći posao. Živi od iznajmljivanja malog apartmana i fotografije kojom se bavi. “Posljednjih 40 godina stalno živim u Jablancu i u tih 40 godina Jablanac se toliko unazadio da je to prestrašno. Prije svega, otišli su ljudi. Nema ljudi. Sav taj naš narod je ili gore na groblju ili negdje daleko po svijetu. Više nema trajekta, a trajekt (Jablanac – Rab op.a.) nama je bio život” zaključila je Hariet. Nastavila je o problemima Jablanca kojih ima, kaže, milijun. “Spadamo pod Grad Senj, koji se prema nama odnosi maćehinski. Nastojimo im iznijeti svoje probleme, no oni – ili se ogluše ili riješe neke sitne probleme” navodi, dodajući da im je gradonačelnik Senja obećao kombi-dostavu prehrambenih namirnica dva puta tjedno.

Srce mjesta, piše Novi list, svakako je Župna crkva, jedino mjesto okupljanja Jablančana. Župnik vlč. Milin rođeni je Zadranin, a u Podgorju djeluje od 1996. te na brizi ima četiri župe. Prema njegovoj procjeni, u cijelom kraju živi oko 550 ljudi. “I 1996. godine, kad sam ovamo došao, u planini je još bilo starijih ljudi. Njihova djeca su k njima dolazila svaki vikend, a svake nedjelje se pred dućanom u Jablancu nije moglo proći jer su djeca svoje stare roditelje dovela kako bi kupili što im treba” opisao je, ocijenivši da je jedan od ključnih trenutaka za Jablanac bilo zatvaranje dućana.

“Znam reći da tu više nema tko ni umirati” tužno je započeo opis života u malenom mjestu. “Nakon više od 20 godina imao sam nedavno krštenje u Starigradu kod Senja. Bilo je lani u Jablancu jedno vjenčanje Slovenaca, koji su se željeli vjenčati ovdje jer su zaljubljeni u ovaj kraj. Ali ne sjećam se kada je bilo zadnje vjenčanje u Jablancu da su se vjenčali domaći ljudi” nastavio je velečasni, koji smatra da se u Jablancu i okolnim mjestima vrata sve više zatvaraju.