Prikazali smo u prvom dijelu pregleda kako energetska tranzicija ne predstavlja samo energetski i tehnološki proces, već ona prije svega predstavlja društveno socijalni proces, odnosno promjenu ukupne paradigme današnjeg društva, gdje ključne riječi postaju promjena i upravljanje sustavima, a fokus se seli na proaktivno sudjelovanje građana i poduzetnika.

Kad su u pitanju obnovljivi izvori energije na koje mogu u budućnosti strateški računati zemlje ovog područja prije svega se tu ističu vodni (hidro) potencijal, sunčeva energija, vjetar, bioplin i biomasa i vodik (zeleni) kao nositelj energije i ekološki prihvatljivo gorivo. U nastavku donosimo kratku analizu i pregled stanja potencijala po pojedinim segmentima na razini čitave regije.

Hidro (vodni) potencijali
Hidroelektrane predstavljaju značajan izvor energije iz obnovljivih izvora energije u regiji Zapadnog Balkana, koji uključuje nekoliko velikih hidroelektrana u pogonu. U Sjevernoj Makedoniji gotovo četvrtina električne energije proizvedena je iz hidroelektrana, sa sličnim razinama u Albaniji i Bosni i Hercegovini.

I Crna Gora posjeduje značajan potencijal za značajnu proizvodnju iz njih, ali trenutno generira samo mali postotak svoje električne energije iz ovog izvora. Dakle vodni potencijal u regiji nije u potpunosti iskorišten, a zbog izrazito pogodne geološke situacije ta su područja pogodna između ostalog i za reverzibilni tip hidroelektrana.

Potencijal sunčeve energije
Regija imaju značajan potencijal za proizvodnju solarne (sunčeve) energije, kako fotonaponskog tako i termalno solarnog tipa, jer se odlikuje visokom razinom sunčevog zračenja (insolacije) u cijeloj regiji. Albanija i Sjeverna Makedonija vodeći su put u razvoju solarne energije, s nekoliko velikih solarnih elektrana u radu.

Republika Srbija koja je tek u začecima, također počinje razvijati i iskorištavati svoj potencijal sunčeve energije, s nekoliko velikih projekata u projektiranju i izradi. Prema posljednjim podacima, u Srbiji je do sada izgrađeno 107 solarnih elektrana instalirane snage 8,82 MW, koje su uglavnom ostvarile dobrobiti funkcioniranjem putem poticajnih cijena (feed-in tarife).

Riječ je o energanama uglavnom male snage na zemlji i na krovovima, pri čemu je više stotina zahtjeva za feed-in tarifu odbijeno je u procesu prijave zbog predviđene kvote od 10 MW za povlaštene proizvođače električne energije. Osim povlaštenih proizvođača, solarne elektrane su izgradili i privatni investitori za svoje potrebe ili za potrebe prodaje trgovcima električnom energijom.

U narednim godinama očekuje se investicijski rast u području solarne energije i dolazak velikih investitora, jer se potencijal solarne energije trenutno veoma malo koristi. Procjenjuje se da se u ranoj fazi razvoja nalazi više od 100 MW solarnih parkova. Ohrabruje i činjenica da i JP Elektroprivreda Srbije, planira izgradnju solarne elektrane Petka, kapaciteta 9,95 MW, za koju su dobivene sve dozvole.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Potencijal vjetra
Energija vjetra predstavlja još jedan od potencijalnih izvora obnovljivih izvora energije u regiji Zapadnog Balkana. Crna Gora ima u funkciji nekoliko malih vjetroelektrana, dok Srbija koja posjeduje značajan potencijal za razvoj energije vjetra još taj vid energije nije počela intenzivno koristiti.

U tom smislu kao jedna od prepreka stoje regulatorne i tehničke prepreke koje je potrebno prevladati kako bi se povećala upotreba tog vida obnovljivog potencijala. U elektroenergetski sustav Republike Srbije dosad je priključeno osam vjetroelektrana ukupne snage 398 MW. U fazi razvoja se nalaze projekti ukupne snage 4 GW.

Biomasa
Biomasa predstavlja slijedeći atraktivni potencijalni izvor obnovljivih izvora energije u regiji Zapadnog Balkana, sa značajnim potencijalom za korištenje poljoprivrednog i šumarskog otpada za proizvodnju energije. Međutim, uporaba biomase za energiju trenutno je ograničena u regiji, a samo je nekoliko malih energana na biomasu u pogonu. Prema podatcima iz Strategije razvoja energetike Republike Srbije do 2025. godine, najveći potencijal obnovljivih izvora u Srbiji nalazi se u biomasi i dostiže 3.4 toe (tona ekvivalenta nafte), što čini više od polovine definiranog nacionalnog potencijala.

U potencijale biomase ulaze poljoprivredna biomasa, šumski otpad, biorazgradivi otpad i stajski gnoj. Imajući u vidu da prema službenom registru Ministarstva rudarstva i energetike samo jedna elektrana na biomasu ima status povlaštenog proizvođača električne energije, potencijal biomase je vrlo slabo iskorišten. U razvoju se nalazi još nekoliko elektrana na biomasu relativno malog kapaciteta.

Geotermalna energija i bioplin
Geotermalna energija trenutno ne predstavlja trenutno značajnije iskorišten izvor energije u regiji Zapadnog Balkana, iako u nekim područjima postoji potencijal za njegov razvoj. Na primjer, u Srbiji postoji nekoliko područja s visokim geotermalnim potencijalom, a vlada istražuje izvedivost razvoja ovog izvora energije. Ostale zemlje Zapadnog balkana posjeduju enklave geotermalne energije koje u nekom područjima dostižu relativno visoke temperature (Teslić, BiH do 90 stupnjeva Celzija, i Bogdanci u Sjevernoj Makedoniji do 80 stupnjeva C.).

S druge strane regija posjeduje umjeren potencijal za proizvodnju bioplina zbog relativno velikog poljoprivrednog sektora. Izvori sirovine za proizvodnju bioplina u praktično svim zemljama koji se mogu iskoristiti za proizvodnju bioplina su životinjski gnoj, poljoprivredni otpad i organski komunalni otpad. Veće instalirane funkcionalne elektrane na bioplin nalaze se u Kuli (2MW, Srbija) i Vitez (1.2MW, BiH). Iako postoje zabilježeni potencijali i u tom energetskom segmentu, u ukupnom energetskom miksu postrojenja bioplina neće predstavljati posebno značajan, odnosno strateški važan izvor energije

Vodik
Vodik, posebno onaj kolokvijalno nazvan ‘zeleni’ sudjelovati će u tranziciji, odnosno energetskom miksu prvenstveno kao nosilac energije i u njegovom korištenju kao ekološki prihvatljivo gorivo. Sve se više prepoznaje kao jedna od ključnih komponenti koja nedostaje za uspješniju dekarbonizaciju energetskog i transportnog sektora u globalnoj energetskoj tranziciji. Vodik nudi čist i svestran izvor energije koji se može koristiti u različitim sektorima.

Iako još u embrionima uopće diskursa, a da ne spominjemo korištenje i/ili proizvodnju na području Zapadnog Balkana, vodik nije iznimka u razmatranjima i procjenama potencijala za proizvodnju i upotrebu u regiji, posebice u Srbiji i BIH. No vodik će na prvom mjestu zahtijevati značajna razvojna ulaganja najprije u ekosustave proizvodnje kao i uporabe vodika, a zatim i uspostavljanja njegove regionalne/lokalne infrastrukture korištenja, u ovisnosti o područjima korištenja.

A to mogu biti cestovni željeznički i pomorski transport, sustavi urbanog grijanja, proizvodnje fertilizera i drugo. Proizvodnja zelenog vodika, iako se dobiva obnovljivim izvorima energije, danas je još uvijek skupa osim u slučajevima kada se ostvaruju značajne količine viška energije (vjetra i solara) koji se u proizvodnom trenutku ne mogu plasirati na tržište.

I za kraj, kako bi što učinkovitije pristupile procesu energetske tranzicije, držimo da se zemlje zapadnog Balkana trebaju usredotočiti na nekoliko ključnih područja strateškog energetskog ali održivog razvoja. Prvo, trebali bi usmjeriti prioritet ulaganju u infrastrukturu obnovljive energije i razviti politike za podršku razvoju obnovljive energije. Drugo, trebali bi raditi na poboljšanju regulatornog okruženja za projekte obnovljive energije i ukloniti birokratske prepreke koje mogu usporiti proces razvoja.

Konačno, trebali bi raditi na privlačenju stranih ulaganja i tehničke ekspertize kako bi pomogli razvoju obnovljive energije u regiji. Takav pristup bi se idealno konceptualizirao a kasnije i operacionalizirao u suradnji s Hrvatskom koja je ostvarila značajne iskorake u gotovo svim segmentima, a posebno je onda kod elektroenergetske distribucije važno osigurati tokove energije kroz pametne distribuirane mreže s integriranom i distribuiranom proizvodnjom.

* Koautor članka jeErnest Vlačić, sveučilišni profesor, predsjednik tematskog inovacijskog vijeća RH, osnivač i direktor razvojno istraživačke organizacije NOVAMINA