Nedavno sam pisao o mogućoj pojavi, i s lijevog i s desnog političkog spektra, nove ekonomsko-političke paradigme koja bi mogla zamijeniti neoliberalizam.

Novi okvir daje vladama i organizacijama zajednice veću odgovornost za oblikovanje ulaganja i proizvodnje – kao potporu dobrim radnim mjestima, klimatskoj tranziciji i sigurnijim, otpornijim društvima – i mnogo je sumnjičaviji prema tržištima i velikim korporacijama nego što je paradigma koju će zamijeniti. Nazvao sam to “produktivizmom”, iako ostali bez sumnje mogu smisliti primamljivije nazive.

Kroz povijest, klatno ekonomske ideologije kretalo se od deifikacije tržišta do oslanjanja na državu pa opet natrag. Površno, čini se da smo usred još jednog povremenog preustroja. Možda je bilo neizbježno da ekscesi neoliberalizma – povećana nejednakost, koncentracija korporativne moći i zanemarivanje prijetnji fizičkom i društvenom okruženju – izazovu reakciju.

Ali uspostavljanje novih paradigmi zahtijeva razvoj novih pristupa, a ne samo oponašanje starih. Ako se želi da produktivizam bude uspješan, morat će se pomaknuti izvan konvencionalne socijalne zaštite, industrijskih politika i makroekonomskog upravljanja. Morat će internalizirati lekcije naučene iz prošlih neuspjeha i prilagoditi se temeljno novim izazovima.

Državne intervencije usmjerene na preoblikovanje strukture gospodarstva, tzv. industrijske politike, tradicionalno su krive za neučinkovitost i podložnost posebnim interesima. No, velik dio tih kritika je pretjeran.

Iako je bilo značajnih neuspjeha, nedavne sustavne studije otkrivaju da su industrijske politike koje potiču ulaganja i otvaranje radnih mjesta u regijama u nepovoljnom položaju često funkcionirale iznenađujuće dobro.

Prostor za poboljšanje
Inicijative javnog sektora stoje iza nekih od najimpresivnijih visokotehnoloških uspjeha našeg vremena, uključujući internet i GPS. Za svakog Solyndru, američkog proizvođača solarnih ćelija koji je spektakularno propao nakon što je dobio 500 milijuna dolara jamstava savezne vlade za kredite, često postoji Tesla, fenomenalno uspješan proizvođač električnih baterija i vozila koji je također dobio vladinu podršku u ključnoj fazi svog razvoja.

Ipak, ima mnogo prostora za poboljšanje. Najučinkovitije industrijske politike podrazumijevaju blisku, suradničku interakciju između vladinih agencija i privatnih tvrtki, pri čemu poduzeća dobivaju ključne javne doprinose – financijsku potporu, kvalificirane radnike ili tehnološku pomoć – u zamjenu za ispunjavanje blagih i promjenjivih ciljeva ulaganja i zapošljavanja.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Takva vrsta industrijske politike vjerojatno će funkcionirati mnogo bolje, bilo u promicanju lokalnog gospodarskog razvoja ili usmjeravanju velikih nacionalnih tehnoloških napora, od otvorenih subvencija ili poreznih poticaja.

Kao što i sam naziv kaže, produktivizam se usredotočuje na poboljšanje proizvodnih sposobnosti svih regija i svih segmenata društva. Iako tradicionalni oblici socijalne pomoći i posebno bolji pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi mogu pomoći u tom pogledu, povezivanje ljudi s produktivnim mogućnostima zapošljavanja zahtijeva poboljšanja na strani potražnje na tržištu rada, kao i na strani ponude.

Politike moraju izravno poticati povećanje količine i kvalitete radnih mjesta dostupnih manje obrazovanim i manje kvalificiranim članovima radne snage, gdje god biraju život.

U budućnosti najveći dio tih poslova neće dolaziti iz proizvodnje, već iz usluga kao što su zdravstvo, dugotrajna skrb i maloprodaja. U Sjedinjenim Američkim Državama gotovo sva neto nova radna mjesta u privatnom sektoru od kraja 1970-ih odvijala su se u uslužnim djelatnostima, a manje od jednog od deset radnika trenutno je zaposleno u proizvodnji.

Čak i ako politika SAD-a uspije vratiti proizvodne lance i lance opskrbe u matičnu zemlju, učinak na zapošljavanje vjerojatno će biti ograničen.

Iskustvo istočnoazijskih proizvodnih superzvijezda poput Južne Koreje i Tajvana pruža otrežnjujući primjer. Iako se udio dodane vrijednosti proizvodnje u BDP-u (po stalnim cijenama) u te dvije zemlje brzo povećao, njihov omjer zaposlenosti u proizvodnji stalno se smanjuje.

Zabrinutost za inflaciju
Ovo zapažanje važno je jer je mnogo američke politike usmjereno na promicanje visokotehnološke proizvodnje, uključujući zakon koji je nedavno usvojio Kongres, a koji će osigurati 52 milijarde dolara za financiranje poluvodiča i povezane proizvodnje.

Ta inicijativa usmjerena je na jačanje nacionalne sigurnosti SAD-a u odnosu na Kinu i otvaranje dobrih radnih mjesta. Nažalost, čak i ako se ispuni prvi cilj, drugi će vjerojatno ostati nedostižan.

Slično se može reći i o subvencijama za zelene tehnologije koje su temeljna sastavnica Zakona o smanjenju inflacije, koji će predsjednik Joe Biden vjerojatno uskoro potpisati. Zelena tranzicija neupitno je hitan prioritet s kojim se nova paradigma treba uhvatiti u koštac. Ali i ovdje vlade ne mogu ubiti dvije muhe jednim udarcem. Politike usmjerene na klimatske promjene nisu zamjena za politike dobrog posla i obrnuto.

Jačanje srednje klase i širenje prednosti tehnologije diljem društva zahtijeva eksplicitnu strategiju dobrih radnih mjesta. Takav pristup ne bi bio toliko fiksiran na tržišno natjecanje s Kinom, bio bi usmjeren na usluge umjesto na proizvodnju te na promicanje tehnologija prilagođenih radnicima.

Prerano je reći hoće li nova paradigma produktivizma ukaljati, a kamoli se pokazati adekvatnom trenutnim zadacima. Zabrinutost za inflaciju još uvijek može dominirati donošenjem politika i podređenom strukturnom transformacijom.

Stabilnost cijena je sine qua non za ostvarivanje produktivističkih ekonomskih politika. Međutim, povratak ortodoksnim makroekonomskim pristupima usmjerenim na monetarno pooštravanje i smanjenje deficita ostavit će malo plodnog temelja za inovacije politike i eksperimentiranje.

© Project Syndicate, 2022.