Mnogi od tih rijetkih materijala su još ne tako davno bili tek kuriozitet kemijskih laboratorija: neki se presijavaju u nijansama ljubičastog, crvenog i srebrnog, neki tek izgledaju kao prljav kamenčić, jedan metal se topi na temperaturi vašeg dlana. Ali svi ti materijali poput kobalta, germanija ili galija imaju dvije zajedničke osobine: u prirodi su izuzetno rijetki, a bez njih su nezamislivi uređaji budućnosti, od mobitela i električnih automobila pa do solarnih panela.

Europska unija je načinila popis od 30 takvih sirovina kojima trenutno nema alternative, a koji su od presudne važnosti za tehnologiju budućnosti. A to znači od računala i robotike pa do bespilotnih letjelica i vojnog sektora. U usporedbi s čelikom, cementom ili naftom čija se potrošnja mjeri u milijunima tona, tih materijala treba tek par tisuća tona godišnje. Ali sve veći problem je što njih nudi tek šačica država svijeta, piše Deutsche Welle.

Kina – pa dugo, dugo nitko

Nekoliko regija su najvažniji izvori tih sirovina: na sjeveru Južnoafričke Republike se može naći platina i vanadij, Demokratska Republika Kongo je glavni izvor kobalta, a u pustinji Nevade u SAD-u je izvorište berilija. Ali Kina je jedina zemlja koja ima pristup do čak dvije trećine od tih 30 rijetkih materijala, uključujući i antimon, barit i druge rijetke metale.

Takav neravnomjerni raspored tih materijala po našem planetu se onda odražava i na svjetskom tržištu: Kina je redom najveći i najvažniji izvoznik većine tih sirovina, daleko ispred SAD-a ili Rusije. Ta dominacija je tek dijelom posljedica nalazišta u Kini i mnogo više je to sustavni napor Kine da postane monopolist za te ključne sirovine.

“Kina strateški razvija tehnologiju eksploatacije i procesiranja. Danas je glavno tržište Burza metala Šangaja, a ne Londona”, kaže Hans Günter Hilpert, pročelnik odjela za Aziju Zaklade za znanost i politiku u Berlinu. “Tu su i riječi Deng Xiaopinga: ‘Srednji istok ima naftu, ali Kina ima rijetke metale’. A to je onda bio tek početak.”

Ne samo eksploatacija, nego i prerada

Ali još od 1987. je već i bivši čelnik Kine počeo podupirati dominaciju te zemlje u tim sirovinama. Ne samo u njihovom vađenju iz zemlje, nego i u preradi. Tako se i destilacija i taljenje tih metala prije svega provodi u Kini: “Ona je razvila tehnologiju kakva je jedinstvena u svijetu”, kaže nam Hilpert. “Čak i ako se nađu neka alternativna nalazišta, većina prerade se odvija u Kini prije nego što se onda ponudi svjetskom tržištu.”

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Isto tako, ako nečega u Kini nema, ta zemlja ulaže sve napore da preuzme eksploataciju u nekoj drugoj zemlji. Tako kineske tvrtke organiziraju vađenje kobalta u DR Kongu ili platine u Južnoafričkoj Republici. Isto čine i s materijalima kojih ima u izobilju kao što su fluorit ili silicij koji je neophodan za solarne panele.

Hilpert dodaje kako ovu kinesku politiku uvelike pomažu i nedovoljni propisi, bilo da je riječ o propisima za zaštitu okoliša ili o propisima za sigurnost na radu i za pristojne nadnice. Ali poseže i za protekcionističkim mjerama kako bi kineske tvrtke zadržale vodeću ulogu. “Na koncu, Kinezi su uspjeli uništiti svu konkurenciju na tržištu svojim povoljnim cijenama”, kaže Hilpert.

To se rječito vidi u statistici kako deset – nakon Kine najvećih izvoznika na svijetu pokriva 35% ponude, a samo Kina 45%.

Ali monopol Kine nije jedina opasnost za opskrbu u budućnosti: mnoge te sirovine dolaze iz zemalja Azije ili Afrike u kojim već godinama traju ratovi, vlada korupcija ili im je na čelu diktator. Kobalt je odličan primjer: gotovo 60% tog metala dolazi iz DR Konga i smatra se “konfliktnim mineralom” jer upravo njegova eksploatacija i prodaja tamošnjim milicijama donosi novac za oružje i za nove borbe.

Nije mnogo bolje niti s još desetak rijetkih sirovina koje dolaze iz zemalja praktično bez pravne sigurnosti i gdje caruje korupcija. Zato nije sigurna isporuka niti antimona, bizmuta, galija, germanija i lakih i teških rijetkih metala koji stižu iz Tadžikistana, Laosa, ali i iz Rusije – ili same Kine. Iz Rusije i Kine stiže i magnezij, niobij, fosfor ili volfram gdje su jedine alternative Kazahstan ili Vijetnam.