Kada je 2008. došlo do izbijanja globalne financijske krize, došlo je i do kolapsa kineskog izvoza i prijetnje od ogromnog broja izgubljenih radnih mjesta.

Kao reakcija na to Kina je pokrenula procvat građevinarstva bez presedana u svijetu, izlijevajući više betona između 2011. i 2013. nego Sjedinjene Američke Države u cijelom dvadesetom stoljeću.

Ukupna ulaganja porasla su s 43% na 48% BDP-a tijekom tog razdoblja, a ukupan dug sa 140% u 2008. godini na preko 200% u 2013., dosegavši 250% do 2017. dok su banke slobodno davale zajmove lokalnim samoupravama, teškoj industriji u državnom vlasništvu i graditeljima nekretnina.

Broj radnih mjesta u građevini povećao se s 39 milijuna na 53 milijuna, dok je ukupan broj zaposlenih u urbanim sredinama nastavio bilježiti godišnju stopu rasta od 12 milijuna što je bilo potrebno za apsorpciju migranata iz ruralnih područja. Godišnji rast BDP-a zabilježio je samo lagani pad, sa 9,6% u 2008. na 9,2% u 2009. godini.

Danas je Kina suočena sa sličnim izazovom. Poput ostalih azijskih gospodarstava, ona je na učinkovitiji način suzbila prijetnju bolesti Covid-19 nego Zapadna Europa ili SAD; gotovo sve njene tvornice ponovno su otvorene, a izvozne brojke za travanj svjedoče o živahnoj trgovini s azijskim susjedima.

Pad broja stanovništva

No uslijed činjenice da su razvijena gospodarstva Zapada još uvijek djelomično “zaključana” i izgledno je da će njihov oporavak teći polagano, Kina je suočena s ogromnim preprekama rastu. Bit će u iskušenju da ponovi stimulans gospodarstvu predvođen građevinskim sektorom.

Međutim, procvat građevinarstva koji je uslijedio nakon krize iz 2008. godine imao je tri štetna učinka.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Prvi su potraćena ulaganja. Predsjednik Xi Jinping je 2017. godine izjavio da su “kuće izgrađene za stanovanje, a ne za špekulacije”.

Brojni gradovi u unutrašnjosti bit će suočeni s padom broja stanovništva u budućnosti, a neke od tih zgrada nikada neće biti nastanjene i naposljetku će biti srušene. Ostala završena infrastruktura kao što su autoceste, sustavi odvodnje, podzemne željeznice i kongresni centri, na sličan način premašuje buduće potrebe.

Pretjerana izgradnja financirana dugom zatim je bila prijetnja stabilnosti bankarskog sustava i bankarskog sustava u sjeni, problema koji Narodna banka Kine i bankarsko regulatorno tijelo pokušavaju riješiti u posljednjih pet godina.

Naposljetku, procvat građevinarstva temeljen na ugljično intenzivnoj proizvodnji čelika i cementa povećao je kineske emisije CO2 sa 7,4 gigatone u 2008. na 9,8 gigatona u 2017., čime je ona postala najveći svjetski emitent ugljikova dioksida.

Kini je potreban bolji oporavak od današnje gospodarske krize.

Idealan bi bio bolji oporavak koji bi podrazumijevao snažan rast potrošnje i smanjenje kineske prekomjerno visoke stope povrata od ulaganja. Međutim, posljedice pandemije Covid-19 to kratkoročno otežavaju.

Prodaja nekretnina i građevinske aktivnosti prema najnovijim podacima znatno se brže oporavljaju u usporedbi s potrošačkim uslugama i maloprodajom.

Ulaganja lokalnih samouprava u infrastrukturu, financirana obveznicama posebne namjene, već bilježe nagli porast.

Unutar jednog desetljeća Kina će doseći razine urbanizacije identične onima u naprednim gospodarstvima. Ako uskoro ne obuzda ulaganja u urbano stanovanje i infrastrukturu, ostat će joj ogromna izgubljena imovina i ozbiljna prekapacitiranost u teškoj industriji.

Procjene Komisije za energetsku tranziciju pokazuju da bi domaća potražnja za čelikom i cementom mogla pasti za 30% i preko 60%, tim redoslijedom, tijekom sljedećih 30 godina.

Povrh toga, doći će do vrhunca kineske populacije polovicom 2020-ih, a izgledno je da će se radno sposobno stanovništvo smanjiti za 20% između sada i 2050. Kina kratkoročno mora osigurati odgovarajuće otvaranje radnih mjesta unatoč današnjoj cikličkoj recesiji.

Novi oblici ulaganja

No izazov s kojim je Kina suočena u srednjoročnom razdoblju je povećanje prosperiteta unatoč padu radne snage, što će od nje iziskivati ubrzanje automatizacije i rast produktivnosti.

Kineski nacionalni i provincijski vođe stoga lagano naglašavaju potrebu za “novim” oblicima ulaganja u infrastrukturu, s težištem na tehnologiju automatizacije, umjetnu inteligenciju i pokretanje 5G-a. No trebali bi biti realistični o tome do koliko izravnih poticaja i otvaranja radnih mjesta to može dovesti.

Inovacije znače da su troškovi informacijske i komunikacijske tehnologije u kontinuiranom padu u odnosu na ostala dobra i usluge. Posljedično, kineski plan izgradnje gotovo 700.000 5G baznih stanica u 2020. iziskivat će ulaganja u vrijednosti samo oko 200 milijardi kineskih juana (28,2 milijardi dolara), za razliku od tradicionalnih godišnjih ulaganja u infrastrukturu vrijednih oko 20 bilijuna juana.

Stoga bi 1% povećanje tradicionalnih ulaganja u infrastrukturu rezultiralo jednakim kratkoročnim poticajima kao i udvostručenje ulaganja u 5G, ali bi dugoročno dodalo daleko manje vrijednosti kineskom gospodarstvu.

Kina mora uspostaviti pravu ravnotežu između održavanja kratkoročnog rasta i postavljanja temelja za budući rast. Ubrzavanje napretka u smjeru gospodarstva s niskim emisijama ugljika bio bi dobar način da se to postigne.

Čak i ovdje, potrebe ulaganja su male u usporedbi s potencijalnim rasipanjem sredstava na nekretnine i tradicionalnu infrastrukturu. Udvostručenje tempa ulaganja u energiju vjetra i sunčevu energiju stajalo bi manje od 1% BDP-a.

Što se tiče “tradicionalnih” ulaganja, snažniji građevinski propisi mogli bi osigurati da Kina gradi više energetski efikasnih gradova umjesto samog povećanog izlijevanja betona.