Iako je logično da prvi strani državljani koji će biti potpuno izjednačeni s hrvatskim državljanima po pristupu tržištu nekretnina budu oni kojima je imovina oduzeta prije pola stoljeća, a ne oni koji bi danas htjeli kupiti u Hrvatskoj kuće za odmor, takvo parcijalno izjednačavanje samo dijela stranaca s “domaćima” neće moći proći bez tužbi. Promjena zakona o denacionalizaciji, u koju se ide umjesto inzistiranja na sporazumu s Austrijom, otvorit će pitanje nejednakosti stranaca pred hrvatskim Ustavom i zakonima. Iako se stranci razlikuju po tome što neki na temelju Zakona o denacionalizaciji polažu pravo na nadoknadu imovine, a neki bi htjeli prvi put investirati u Hrvatsku, izvorno je riječ o istom pravnom pitanju, stjecanja nekretnina. Hoće li se nekom strancu imovina vratiti ili će je sam smjeti kupiti – trebao bi na isti način regulirati Zakon o vlasništvu. Oni koji nisu dobili obeštećenje, a imovina im je oduzeta, nalaze se pred današnjim hrvatskim pravnim poretkom u svojstvu stranih državljana bez imovine u Hrvatskoj. Priznato im je pravo, mogu ga ostvariti čak i naturalnim povratom, ali koliko to malo znači govori to što već deset godina nisu u mogućnosti doći do imovine. Po svemu tome izjednačeni su sa svim ostalim strancima koji godinama čekaju da im administracija odobri zahtjev za kupnju kuće za odmor.
Izjednačavanje stranaca s hrvatskim državljanima kani se provesti promjenom Zakona o denacionalizaciji. To bi značilo da isti pravni režim vrijedi samo u pogledu restitucije imovine koja je nacionalizirana nakon 1958. No izjednače li se prava dijela nerezidenata s pravima rezidenata, to će pomoći i onim strancima koji godinama čekaju na kupnju kuće za odmor u Hrvatskoj. Moći će se žaliti na ustavnu nejednakost i to vjerojatno vrlo uspješno.

Ako promjena Zakona o denacionaliziji ne bude usuglašena s rješenjima iz Zakona o vlasništvu, a takvih naznaka zasad nema, svi oni stranci kojima je stjecanje ograničeno pretpostavkama koje propisuje Zakon o vlasništvu doista će se naći u neravnopravnom položaju. Moći će pitanje ustavnopravne nejednakosti stranih državljana u pristupu tržištu nekretnina dokazivati na Ustavnom sudu ili pred sudom u Strasbourgu. To je logična posljedica ako nastanu dva pravna režima koja različito, i liberalno i s određenim restrikcijama, tretiraju isto pravno pitanje.
Dok su se dosad sve zakonske promjene bavile pitanjem kako izjednačati strane i domaće državljane u pogledu denacionalizacije, počnu li se beuzvjetno izjednačavati rezidenti i neki nerezidenti, realno je očekivati da će odvjetnici stranog kapitala ključnu bitku voditi sudskim tužbama. Svi oni koji će tražiti da im se omogući kupnja kuća pod istim uvejtima koji vrijede za hrvatske građane moći će se pozivati na ustavno načelo jednakosti koje vrijedi za svakog. Ako i uspiju dokazati da su stranci ovdje međusobno stavljeni u neravnopravni položaj, a da je administracija u dijelu propisa odustala od načela reciprociteta, moguće je da hrvatski pregovarači više neće imati o čemu pregovarati. Ako se bitnim političkim zakonom kakav jest Zakon o denacionalizaciji, odstupi od načela reciprociteta, koje je inače temelj za kupnju nekretnina stranaca u Zakonu o vlasništvu, bit će to prilog bržoj liberalizaciji tržišta nekretnina.