Treba li vjerovati smijenjenom ravnatelju CIA-e kad danas tvrdi da je Bijela kuća odlučila napasti Irak puno prije 11. rujna 2001. godine? Ili mu možda treba vjerovati kad kaže da CIA nije zlostavljala zarobljenike uhićene zbog navodne povezanosti s al-Qa’idom? Sa špijunima nikad niste na čistu. S političarima još manje. Ali George Tenet nije u potpunosti bio ni jedno ni drugo. U svojoj najnovijoj knjizi “U središtu oluje – Moje godine u CIA-i”, publicističkom hitu koji je ovoga tjedna objavljen u Americi, Tenet iznosi informacije o kojima već i vrapci pjevaju na granama: povod za napad na Irak lažiran je u krugovima Busheve Bijele kuće, dok američke tajne službe još ne žele priznati zlostavljanje islamističkih zatvorenika. No treba li Tenetove riječi uzimati zdravo za gotovo?

Karijerist
On je jedan od onih tipova koje tipični agenti CIA-e obožavaju mrziti: politički karijerist bez ikakvog iskustva u obavještajnoj zajednici po predsjednikovoj naredbi ulazi u službu i preuzima vlast. Puna dva desetljeća Tenet se potucao po Washingtonu, ali uvijek u sjeni velikih igrača. Bio je sitni birokrat, negdje na razini “koordinatora projekta”, a njegovi protivnici kažu da je jedina konstanta u karijeri bila ulizivanje. Zahvaljujući toj karakternoj osobini, kao i političkoj anonimnosti, bio je idealan kandidat za ravnatelja CIA-e. Jednostavno nitko protiv njega nije imao ništa protiv. CIA je u vrijeme njegova dolaska, još za vrijeme Clintonova mandata, bila u rasulu. Hladni rat je završio, tražio se novi neprijatelj, ali pritom je onaj koji im je doslovno gazio po prstima prolazio neprimjećen. Osama bin Laden godinama je gradio svoju terorističku mrežu, gotovo neometan od američkih tajnih službi koje su gradile skupe satelite umjesto da uvježbavaju spretne obavještajce. No kad je Amerika napadnuta 11. rujna 2001. godine, Tenet je u općem rasulu prošao praktički neokrznut. Većina upozorenja na terorističke aktivnosti dolazila je preko FBI-a, a ne CIA-e, pa je tako i Tenet ostao pošteđen kritika. No upućeni tvrde da to nije iznenađujuće: Tenet je mogao bilo kakav dokument proglasiti državnom tajnom samo kihnuvši na njega. No na kraju ga je “pokopalo” 16 riječi iz govora predsjednika Georgea W. Busha o stanju nacije za koju je CIA najmanje kriva, ali je Tenet ipak preuzeo svu odgovornost: “Britanska vlada uspjela je doznati da je Sadam Husein nedavno dobavio veće količine urana iz Afrike”. Informacija koja se na kraju pokazala apsolutno netočnom, a nedavno je rezultirala smjenom šefa kabineta potpredsjednika Cheneya i aferom s novinarima New York Timesa, poslužila je kao povod za napad Amerike na Irak. Ipak, puno goru štetu Tenet je počinio sa svojom jednom riječi, upućene predsjedniku Bushu u razgovoru u osvit napada na Irak. Na Bushevo pitanje koliko su pouzdani obavještajni podaci o iračkom oružju za masovno uništavanje, Tenet je u sportskom slengu odgovorio: “Ne brinite, to je sigurno kao slam-dunk! (”Zakucavanje!”).

Nije to bio običan potvrdan odgovor. On nije rekao: “Gospodine predsjedniče, prilično sam siguran da imamo solidne dokaze o tome da Sadam može posjedovati, prema onome što znamo, oružje za masovno uništenje”. Ne, Tenet je posegnuo za sportskim žargonom koji sugerira nadmoć i istovremeno zastrašuje protivnike. I to ga je na kraju došlo glave. Bushu je trebao žrtveni jarac za obavještajnu katastrofu, ne samo u Iraku nego i povodom 11. rujna, i Tenet je jedne večeri u lipnju 2004. godine u privatnom razgovoru prihvatio krivnju i otišao s čela CIA-e. Ipak, u svojoj knjizi koja se ovih dana nadušak čita u američkim političkim krugovima o Bushu je napisao sve najbolje (“fokusiran vođa, drži sve pod kontrolom, odlučan je i usmjeren”), ništa manje dobronamjeran nije bio ni prema Dicku Cheneyu (zahvalio mu na podršci koju je pružao obavještajnoj zajedenici), a paljbu je osuo prema niže rangiranim službenicima. U prvom redu, državnoj tajnici Condoleezi Rice, a zatim i drugim birokratima koje optužuje da nisu znali baratati obavještajnim podacima. Tenet u knjizi tvrdi da mu je vodeći neokonzervativni političar Richard Perle dan nakon napada na SAD u prolazu rekao da “Irak mora platiti za ono što se dogodilo jučer, oni su odgovorni”, te da su planovi za napad na Irak davno skovani. No on se pravda da ih je tada prihvaćao kao dio šire strategije demokratizacije Bliskog istoka, premda kaže kako se unutar administracije nikad nije vodila ozbiljna rasprava o neposrednoj iračkoj prijetnji. Tenet ne otkriva mnogo novih informacija o pripremama za rat i o 11. rujnu, barem ne ono što već nije objavljeno u drugim knjigama, biografijama i publicističkim radovima, naročito Boba Woodwarda. Puno je upadljivije ono čega u Tenetovoj knjizi NEMA. Ne odgovara na izvještaje da je CIA bila upletena u pogibiju barem četvorice zatočenika u Afganistanu i Iraku. Ne komentira tvrdnje da su u racijama na potencijalne teroriste često stradali nevini ljudi. I ne objašnjava detalje iz tajnih dokumenata Ministarstva pravosuđa o tehnikama ispitivanja.

Pažljivo zlostavljanje
Priznaje, međutim, da su najagresivnije tehnike ispitivanja agenti CIA-e primijenili na samo nekoliko najgorih terorista na planetu“, ali i da se to provodilo u ”pažljivo kontroliranim uvjetima osmišljenim kako bi se spriječio drugi val napada na SAD“.Bivši šefovi tajnih službi rijetko pišu memoare, naročito o tako turbulentnim vremenima kakva su u sedam godina mandata snašla Georgea Teneta. A kad ih napokon i objave, onda imaju žestinu ”razvodnjene kamilice“. Tenet nije napao Busha ni Cheneya, tek nižerangirane službenike o čijim se stavovima moglo čitati proteklih godina u svim publikacijama, gotovo do razine supermarket-tabloida. Nije objasnio ulogu CIA-e u opsežno dokumentiranim zlostavljanjima ratnih zarobljenika. Obavještajci tvrde da ako je time uspio na sebe preuzeti krivnju za sve obavještajne malverzacije, promijenit će svoje mišljenje o njemu i prihvatiti ga kao jednog od svojih. Ako je pak preuzeo svu krivnju administracije za katastrofu oko 11. rujna i kasnije Iraka, osigurao si je budućnost u političkoj baruštini Washingtona. Tenet bi opet ”iz središta oluje” mogao izaći neokrznut.