Stoljećima se znanstvenici, povjesničari i glazbenici trude proniknuti u tajnu glasovitih graditelja violina iz 17. i 18. stoljeća. Mnogi su smatrali da zvukovi modernih violina ne mogu ponoviti one koje su izrađivali Antonio Stradivari i Nikolo Amati. Neki poznavatelji su nagađali da je rješenje u osobitom laku, drugi su je tražili u javorovu drvetu iz starih katedrala, ali nnajnovijom analizom otkriveno je kako su Stradivarijeve violine od gušćeg drveta nego ostale. Naime, tadašne omorike imale su nešto gušće godove jer je Europu od sredine 15. do sredine 18. stoljeća zahvatilo “malo ledeno doba” s vrhuncem od 1645. do 1715. godine što se podudarilo sa “zlatnim dobom” violina. Moderni graditelji, jednostavno, nisu uspijevali ponoviti taj zvuk iako su gradili po istim principima kao i stari majstori. To je nedavno otkrio Christoph Buksnowitz, znanstvenik sa sveučilišta u Beču. U istraživanju je otkrio i da proizvođači nisu bili u stanju unaprijed otkriti odlike drveta koje su se kasnije u laboratoriju pokazale najpoželjnijima. Zanimljivo je da pri odabiru nisu koristili nijedno suvremeno tehničko pomagalo, osim uobičajenog razgledanja i lupkanja prstima. Austrijski istraživači su isprobali 84 uzorka norveškog drveta Picea abies, jedne od najpogodnijih za rezonanciju i ponudili četrnaestorici ondašnjih majstora da ih razvrstavaju prema zvučnosti, izgledu i pogodnosti za obradu. Zanatlije su ih lupkali, osluškivali gledali. Kasnije je laboratorijskom analizom otkriveno da su majstori pogriješili u procjeni. Prije svega, obratili su pažnju na boju i vlakna, ali nisu bili precizni kao strojevi. Naravno, kvaliteta sirovine nije jedini ključ, jer ipak kvalitetu zvuka treba pripisati i majstoru koji je izrađivao violinu.
(PD)