Da bi se bolje shvatio poslovni uspjeh Radojka Stanića, treba poznavati Vojvodinu. Snažnije nasljeđe starog građanskog društva, sporiji ritam života, tipična ravničarska letargija i podozrenje prema ambicioznima ne pružaju previše prostora za dokazivanje ljudima koji dolaze sa strane. Zato se, po pravilu, lakše uspijevalo u Beogradu, nego u Novom Sadu, a o Subotici, Somboru ili Kikindi da ne govorimo. Ako se nekome baš htjelo, namjerno su mu otvarana pogrešna vrata. Tako je 1987. godine Stanić kao mladi Pribojac stigao u tvornicu banatskih kolača, koja je grcala u problemima i s kojom tadašnje općinske vlasti nisu znale što napraviti. Za samo dvije godine Stanić je uspio promijeniti ime tvornice u Banini, redizajnirati i unaprijediti sve proizvode, umnogostručiti proizvodnju i izgraditi tržišno ime. Kada se zemlja počela kotrljati prema ratnom kaosu i kada je patriotski zanos postao obilježje poslovnog ambijenta, usudio se reći (premda to nije bilo preporučljivo) da je dvije trećine njegovih kolača odlazilo u Sloveniju, Hrvatsku i BiH te da mu je politika odnijela tržište. Već tada moglo se uočiti da Radojko Stanić, uz nesporno poslovno umijeće, posjeduje i čvrsta osobne načela. Kada su u listopadskim previranjima mladi iz “Otpora” stigli pred vrata Baninija, pozivajući radnike da im se pridruže u prosvjednoj šetnji, izašao je pred njih, objasnio im da se proizvodni zadaci moraju izvršiti, da tvornica ne smije stati i kratko dodao: “Šetat ću ja s vama”! Neposredno nakon otvaranja privatizacijskog procesa u Srbiji 2001. godine postao je suvlasnik Baninija. Prvi je napravio konzorcij s troje najbližih suradnika, prvi je uzeo veliki devizni kredit (milijun eura) i prvi na taj način preuzeo tvrtku koju je vodio.

U šali je znao reći da je u tom trenutku bio najzaduženiji čovek u Vojvodini. Posredno to je bila njegova poruka onima (a takva praksa još je prisutna u Srbiji) koji se bez ulaganja vlastitog novca žele iz direktorske premjestiti u vlasničku fotelju. Nova pozicija pružila mu je šansu da dodatno podigne poslovanje Baninija. Kako je već prve godine ostvaren znatan profit, očekivalo se da će sav taj novac iskoristiti za umanjivanje svojih obveza. Učinio je suprotno jer je znatan dio dobiti podijelio dioničarima dividendama. Priznao je da je kao vlasnik postao čak osjetljiviji na socijalne probleme. Njegov Banini primjer je uspješne i društveno odgovorne tvrtke. Razvojne zahvate, u pravilu, financira novim izdavanjem dionica. Poslovni rezultati opravdavali su uloženo pa su dionice Baninija među likvidnijima na Beogradskoj burzi. Prošle godine Banini je podigao proizvodnju za pet posto, ukupni prihod za 23 posto, a profit je dva i pol puta veći nego 2005. godine. Tu bi Stanić mogao povući još jedan, njemu svojstven potez. Razmišlja da, ako mu zakoni dopuste, dio profita podijeli radnicima u dionicama. Računica je jednostavna: prodajom svojih vrijednosnih papira radnici bi mogli dobiti dvostruko više.