Hoće li gotovo milijun eura koliko je Hrvatska uložila u kandidaturu za organizaciju Europskog prvenstva 2012. godine biti novac bačen u vjetar ili će biti tek neznatna svota prema onoj koja će se morati uložiti kako bi se kvalitetno dočekalo najbolje europske ekipe i njihove stotine tisuća navijača? Odgovor stiže idućeg tjedna u Cardiffu. Ako bude pozitivan, Hrvatsku i Mađarsku čeka veliki posao na kojem bi, barem po dosadašnjim iskustvima, trebali izvući pristojnu dobit. Ako se pak sva uvjeravanja predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića posljednjih mjeseci o sigurnom trijumfu pokažu kao puke tlapnje, ostat će ne samo velika rupa u budžetu HNS-a nego i golemo razočarenje. Možda i veće nego ono od prije nekoliko godina kada je politička elita uvjeravala građane da je Hrvatska pred vratima Europske unije i da je pitanje dana kada će se otvoriti pregovori za pristup, pa od toga nije bilo ništa. Nije se zbog toga nebo srušilo na Hrvatsku kao što su neki predviđali, ali je razočaranje bilo veliko. I to isključivo zbog toga jer smo po onoj staroj židovskoj kletvi izgubili ono što smo već imali. Slično je i sada. Od sigurnih dobitnika (80 posto je sigurno da ćemo upravo mi biti pobjednici, poručio je prije nekoliko mjeseci HNS) nije trebalo dugo da dođemo do realnijih ovotjednih novinskih naslova po kojima se “iznenađenje ne bi dogodilo prvi put”. Pod iznenađenjem se smatra da dobijemo organizaciju. Hrvatska i Mađarska nisu favoriti. Štoviše, nakon što je vodstvo Fife otvoreno podržalo kandidaturu Ukrajine i Poljske, akcije su dodatno pale jer unatoč brojnim problemima Italija figurira kao gotovo sigurni pobjednik. “Ako ne pobijedimo, nećemo biti ljuti ni na koga, no bit ćemo tužni. Znam ja da je Europa ‘kurva’ i da se svi ti osmijesi, kojima nas zasipaju mjerodavni, za sekundu mogu preobraziti u svoju suprotnost”, reći će Marković nakon posljednje prezentacije održane u srijedu u Budimpešti. Ova, gotovo pa “kičmanovićevska” izjava koja nas vraća u vrijeme kada je pošten momak sa sela dolazio u iskvarene gradske sredine odmah je dodatno “zasoljena” tvrdnjom da u Italiji vlada kriminal, u Ukrajini nestabilna politička situacija, a u Poljskoj neregularnost. Dakle, usamljena, ali zato ponosna Hrvatska (pomoću nešto veće, ali nogometno manje snažne Mađarske), stoji nasuprot takvim “bjeloeuropskim” protuhama spremnima za sve!

Ako Hrvatska nekim čudom uspije, bit će potrebno uložiti oko milijardu eura, od čega na gradnju ili dogradnju nogometnih stadiona u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku 360 milijuna. Velik novac potreban je i za uređenje hotela jer Hrvatska ma koliko se busala u prsa kao turistička zemlja nema ni približno kvalitetan smještaj kakav bi trebao biti prilikom organiziranja velikih sportskih priredbi. Primjerice, kad je veliki Brazil gostovao u Splitu, pratnja, novinari i navijači brazilske ekipe noćili su u bosansko-hercegovačkom Kupresu koji je udaljen više od sto kilometara od Splita. U intervjuu prije četiri mjeseca za Poslovni dnevnik Marković je upravo hotelijere prozvao kao moguće krivce za neuspjeh. “Nisam baš sretan time što smo uspjeli napraviti s hotelijerima. Očito nas ne shvaćaju ozbiljno. Misle da će ljudi doći do njih sami od sebe. A to tako ne ide, jer mi bez njihovih potpisa ne možemo proći. Uefa ima određene zahtjeve o broju hotela, kvaliteti smještaja, usluzi osoblja, naplati, a neki pojedinci još nisu shvatili o čemu se radi”, rekao je nimalo uvijeno Marković. S druge strane, organizacija Europskog prvenstva donijela bi nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta i oko milijardu eura izravne i neizravne dobiti, a od koristi koju bi Hrvatska imala izgradnjom infrastrukture da i ne govorimo. Italija kao nogometni svjetski prvak želi organizirati prvenstvo upravo zbog gradnje novih stadiona što bi trebalo donijeti novi zamah pomalo posrnulom i aferama opterećenom nogometu. Talijani, naime, iz godinu u godinu bilježe sve manji broj gledatelja, a nogomet je ipak prije svega biznis čija krajnja svrha nije uživanje u igri nego kao i u svakom poslu proizvodnja novca. Valja također dodati da talijanska država za obnovu stadiona neće uložiti ni eura. Novac je pronađen izvan proračuna što se u Hrvatskoj teško može dogoditi. Poljska i Ukrajina već su započele s gradnjom stadiona (u Varšavi se radi stadion za 63.000 ljudi koji će biti gotov do 2009. godine) i rekonstrukcijom (Olimpijski stadion u Kijevu za 77.000 ljudi na kojem će se igrati finale). Unatoč aferama i suspenziji vodstva poljskog nogometnog saveza te političkim previranjima i sukobu između premijera i predsjednika u Ukrajini, vjetar u leđa dala im je izjava prvog čovjeka svjetske nogometne organizacije Seppa Blattera koji je izjavio da se nada da će organizacija EP 2012. pripasti upravo ovim dvjema istočnim zemljama. Premda Blatter ne vodi europsku organizaciju s kojom je dok je na čelu Uefe bio Šveđanin Lennart Johansson bio i u žestokom sukobu, njegov utjecaj nije mali. Ne treba zanemariti ni veličinu tržišta i novac koji se vrti u nogometu, posebno ukrajinskom, s čime se ni Hrvatska ni Mađarska ne mogu nositi. Zato ne treba čuditi što su novinari bliski HNS-u nakon početne euforije počeli loptu spuštati na zemlju.

Iz naftalina se vade stare priče u kojima su autsajderi, kao u svakom pravom stripu, na kraju ispadali pobjednici. Portugal je tako u kandidaturi za EP 2004. pobijedio favoriziranu i znatno moćniju Španjolsku što je malo tko očekivao. Švicarska i Austrija za organizaciju idućeg EP 2008. dobile su skandinavski četverac Dansku, Norvešku, Švedsku i Finsku iako su Nordijci tada iza sebe imali i spomenutog Johanssona. Upravo na njihovu primjeru mogli bismo puno naučiti jer je Michel Platini navodno za Talijane iako Marković tvrdi da sasvim sigurno nije protiv nas. Delegacija predvođena premijerom Ivom Sanaderom idućih dana zaputit će se u Cardiff. U avionu će biti ministri, zastupnici, gradonačelnici, turistički i sportski djelatnici, poznati nogometaši, izbornici… Svi će oni pokušati u zadnji čas dodatno izlobirati dvanaest članova Uefina najvažnijeg tijela. Glasovi se zbrajaju kao da je u pitanju Eurovizija, pa se uzimaju u obzir politička opredjeljenja, povijesna bliskost, međusobne simpatije ili antipatije… Njemački predstavnik Gerhard Mayer-Volfelder čak se naziva “Genscherom”!? A što će se dogoditi ako ne uspijemo? Kao što kaže Marković, ništa se neće dogoditi. “Što bi se dogodilo? Rijeka se pet puta kandidirala za Mediteranske igre, pa se nije ništa dogodilo niti je predsjednik HOO otišao s funkcije. Poduzeli smo sve što se može poduzeti i sve do donošenja konačne odluke nećemo prestati s radom”. Uostalom, ostaje nam Svjetsko prvenstvo u rukometu i stolnom tenisu, Europsko u plivanju, upravo se igra hokej na ledu divizije 2… Pa kome još treba nogomet?

Kandidatura u brojkama

13.500 stranica kandidature
500.000 stranih gostiju bit će dnevno u Hrvatskoj
4,5 milijuna noćenja ostvarit će strani gosti u Hrvatskoj
1,3 milijuna ulaznica prodat će se u Hrvatskoj i Mađarskoj
Očekuje se milijarda ulaza na službeni website Eura 2012.