Za neke je Mile Jerković, vlasnik kompanije Orač iz Karađorđeva pokraj Bačke Topole, “kralj drumova”, a za druge “kralj oranica”. Obje kvalifikacija imaju smisla jer je taj svojeglavi vojvođanski tajkun nezaobilazni sudionik svih većih javnih nadmetanja koje organizira državna Agencija za privatizaciju. U njegovu vlasništu je čak 17 poduzeća, ali su najzanimljivija poljoprivredna gospodarstva i prijevozničke kuće, koje je – jednu po jednu – kupovao na aukcijama. Premda je teško doći do krajnje pouzdanih podataka, pretpostavlja se da Jerković kontrolira četiri autoprijevoznika (Topolatrans iz Bačke Topole, zrenjaninski Autobanat, Srem-ekspres iz Srijemske Mitrovice i šabački 7. juli) te da je kupnjom tri poljoprivredna poduzeća, Bačke u Sivcu, senćanske Poljoprivrede i Mladog borca iz Sonte, postao vlasnik oko 8000 hektara vojvođanskih oranica. O Jerkoviću se zna i malo i mnogo. Privatnim poduzetništvom počeo se baviti 1978. godine kada je, založivši očevu, bratovu i vlastitu imovinu, uzeo kredit od 200 tisuća maraka i otvorio nekoliko prodavaonica i tri restorana u Bačkoj Topoli. Voli naglasiti da je svojedobno bio najveći uvoznik pšenice u bivšoj SFRJ i da njegova imovina nije od jučer budući da već dvadeset godina posjeduje 500 hektara poljoprivrednog zemljišta. Jerkovićeva “poslovna” karijera sredinom devedesetih godina još je prilična nepoznanica. Spočitavali su mu kumstvo s Arkanom, ali se pravdao da je riječ samo o prijateljstvu, uz duhovitu opasku da je bio na pompoznom vjenčanju i da je mladencima poklonio traktor, kravu i tele.

U žarište zanimanja izbacila ga je skandalozna privatizacija Poljoprivrednog poduzeća Erdevik (vinogradi i vinarija) u kolovozu 2003. godine. Istog dana kada je hrvatski poduzetnik Marinko Zadro za otprilike milijun eura kupio državni udjel od 44 posto vlasništva, Trgovački sud u Srijemskoj Mitrovici ozakonio je Jerkovićev dugogodišnji zakup ovog poduzeća. S brojnim osiguranjem zaposjeo je upravnu zgradu poduzeća, ali ga je od linča revoltiranih radnika spasila tek policijska intervencija. Sličnu operaciju, doduše s mnogo više uspjeha, izveo je u zrenjaninskom Autobanatu. Vršilac dužnosti direktora ove prijevozničke kuće kasnije se žalio da ga je Jerković jedne noći kidnapirao i osvojio poduzeće. Neke od njegovih privatizacijskih operacija su antologijske. Izdvaja se kupnja poljoprivrednog imanja Bačka u Sivcu kod Sombora, kada je u nadmetanju s predstavnikom obiteljskog imperija Matijević podigao cijenu s početnih 256,2 milijuna dinara na 1,15 milijardi ili 14,4 milijuna eura. Suparnici su zajedljivo primijetili da njive idu u ruke onome tko nema veze s poljoprivredom, dok je Jerković zadovoljno komentirao da će jednog dana kada Srbija uđe u EU hektar vrijediti pet tisuća eura. Zanimljivo je i to da se Jerković suočava s problemima samo u početnim fazama privatizacije. Kasnije u tvrtkama koje je preuzimao nisu zabilježeni radnički prosvjedi, niti poslovni problemi. Sam ističe da ima završenu Višu upravnu školu i nekoliko zanata te da je zahvaljujući tim znanjima i danonoćnim radom uspijevao svojim radnicima osigurati redovita primanja i u svakoj tvrtki koju je kupio udvostručiti profit.