Glavna mjera oko koje postoji suglasnost fiskalne i monetarne politike u Hrvatskoj odnosi se na dualno iskazivanje cijena u razdoblju od najvjerojatnije šest mjeseci prije uvođenja eura i poslije njega, piše Jutarnji list Ako bi Hrvatska, primjerice, uvela euro 1. siječnja 2023. godine, što se općenito uzima kao realan datum, to bi značilo da bi svi trgovci već od 1. srpnja 2022. godine cijene roba i usluga iskazivali i u kunama i eurima. Isto bi pravilo vrijedilo i u prvih šest mjeseci nakon što Hrvatska uvede euro, i to kako bi se ljudi navikli na novu valutu i mogli uspoređivati cijene istih proizvoda u kunama i eurima.

Naravno, obveza iskazivanja dualnih cijena, u kunama i eurima, ovisi o datumu uvođenja eura, što znači da bi eventualno uvođenje eura 1. siječnja 2024. godine, ili godinu dana kasnije nego što se očekuje, za godinu dana pomaklo i šestomjesečni termin dualnog iskazivanja cijena roba i usluga.

To znači da bi, primjerice, vlasnici kafića na cjeniku trebali upisati cijenu kave od 12 kuna i, ne dođe li do značajnije promjene tečaja, 1,60 eura: sve preko toga značilo bi da su neopravdano povisili cijene, odnosno da love u mutnom. Slično je i s drugim robama i uslugama: ako je, recimo, cijena kruha sedam kuna, onda bi cijena u eurima trebala, ponovno pod uvjetom da ne dođe do značajnije promjene tečaja, iznositi 0,93 eura, a svako zaokruživanje na, recimo, jedan euro smatralo bi se neopravdanim poskupljenjem.

Naravno, u tržišnoj ekonomiji, u kojoj se cijene roba i usluga formiraju na tržištu, država ne može određivati koliko će koštati koji proizvod. To znači i da za one trgovce koji će cijene zaokruživati naviše nema pravih sankcija, osim javne sramote i otvaranja prostora konkurenciji koja uvođenje eura ipak neće iskoristiti za lov u mutnom.