Državna revizija u izvješću o poslovanju bolničkih ustanova u 2002. i 2003. godini u većini hrvatskih bolnica utvrdila je niz nepravilnosti među kojima su najbrojnije one koje se odnose na kršenje Zakona o javnoj nabavi. Poslovi od stotina milijuna kuna bolničke su uprave sklapale suprotno zakonskoj regulativi: bez provedbe natječaja, izravnom pogodbom bez suglasnosti Ureda za javnu nabavu, suradnjom koju nisu pratili adekvatni ugovori… Neke su se ustanove zato našle i pod istragom državnog odvjetništva, a među njima i opća bolnica Šibenik. Ravnatelj te bolnice Željko Burić kaže da se u nekim slučajevima zakon naprosto ne može poštivati jer bolnice moraju biti sretne da bar netko želi biti njihov dobavljač unatoč rokovima plaćanja koji premašuju sve razumne rokove. Šef povjerenstva za kontrolu bolničkih troškova Andrija Hebrang, inače bivši ravnatelj KB Merkur, pak smatra da se zakon uvijek može poštivati i Burićeve argumente drži potpuno neutemeljenima. Istina je, međutim, da se Zakon o javnoj nabavi kad je zdravstvo u pitanju u nekim slučajevima zaista teško može provesti, ne samo kad je u pitanju povjerenje dobavljača. Prvi problem svakako je kriterij najjeftinijeg ponuđača u sustavu kod kojeg kvaliteta može ne samo poboljšati liječenje već dugoročno donijeti i uštede. No pitanje je kako u postupku javne nabave definirati kvalitetu. “Zalažemo za provedbu zakona no problem je što u našem Zakonu o javnoj nabavi nisu dovoljno razrađeni elementi za utvrđivanje ekonomski najprihvatljivije cijene”, ističe Ivan Lukovnjak, pomoćnik ravnatelja Udruge poslodavaca u zdravstvu, inače bivši pomoćnik ravnatelja KB Dubrava za ekonomske poslove.

Lukovnjak navodi primjer najjeftijijeg konca za šivanje koji možda više puca od skupljeg i zapravo povećava trošak. Kad je u pitanju nabava medicinske opreme, odnosno dijagnostičkih ili terapijskih aparata, upozorava Lukovnjak, prema pravilima koja propisuje zakon gleda se samo na trošak nabave, no ne i vrijednost opreme kad je u pitanju eksploatacija i evaluacija. “To su dva vrlo važna kriterija koji definiraju ekonomsku vrijednost. Jedan aparat može biti jeftiniji od drugog, no istodobno imati skuplje dijelove, češće se kvariti, opslužiti manje pacijenata u svom vijeku trajanja ili jednostavno imati kraći rok trajanja”, upozorava Lukovnjak, ističući kako je jedan od najvažnijih kriterija za kupnju uređaja odgovor na pitanje koliko će biti u funkciji. Primjena zakona nije jednostavna ni stoga što u nekim slučajevima jednostavno na tržištu nema adekvatne ponude, tako da se ponekad ne mogu naći ni dva ponuđača koji udovoljavaju kriterijima. Ponekad svaki proizvođač ima svoj instrumentarij primjene proizvoda, a u nekim slučajevima nabavu materijala određuje i određena škola liječenja, pojašnjava Lukovnjak. Upravo su zbog kvalitete uređaja za radiološku dijagnostiku u aferi Shimadzu mediji svojedobno sumnjičili Andriju Hebranga za namještanje natječaja. Hebrang, koji je bio član povjerenstva za izradu natječaja za nabavu radiološke opreme, osumnjičen je da je zbog privatnih veza s hrvatskim zastupnikom japanske tvrtke Shimadzu kriterije natječaja formirao tako da im udovoljava samo ta tvrtka. Svakako bi bilo zanimljivo vidjeti rezultate valorizacije Shimadzuove opreme koja je u hrvatskim zdravstvenim ustanovama već dovoljno dugo, što bi dalo i odgovor na pitanje je li japanski dobavljač uistinu bio najbolji izbor.