Vrhovni sud RH u odluci Rev-1853/16 potvrdio je zaključke drugostupanjskog suda koji je cijeneći postupanje tužene, zaključio da tuženica u obvezno-pravnom odnosu nije postupala savjesno i pošteno, a taj zaključak temelji na utvrđenju: Da je inzistirala na ugovaranju nerazmjerno visoke kapare u odnosu na ugovorenu cijenu nekretnine (uobičajena kapara smatra se najviše do 10% ugovorene cijene), da je zatim, suprotno sadržaju predugovora, tumačila da je i naknadno isplaćeni iznos od 10.000 eura kapara, iako prema ugovoru predstavlja dio kupovne cijene, da je, suprotno vlastitoj izjavi kojom tužitelju produžuje rok za konačnu isplatu dok tužitelj ne ishodi kredit za isplatu ostatka kupovine ("pa i ako treba i godinu dana"), onemogućila tužitelju ostvarenje kredita tako što je spriječila procjenitelje kreditora da izvrše procjenu nekretnine radi zasnivanja založnog prava.

Također da je dala izjavu o jednostranom raskidu predugovora 15.srpnja 2008., upravo nakon što ju je tužitelj obavijestio o svojoj spremnosti da joj isplati preostali dio kupovine, a pri tome uporno odbijala vratiti iznos koji je primila od tužitelja.

Po shvaćanju drugostupanjskog suda takvo ponašanje tužene ne može uživati sudsku zaštitu, koja bi joj omogućila protupravno zadržavanje isplaćenog novca za neizvršeni ugovor o kupoprodaji, jer bi se radilo i o institutu stjecanja bez osnove.