Imamo dva resursa. Imamo ljude i imamo prirodu. Ljudi nam odlaze. To je sjajno, samo kada bismo imali ideju da se imaju gdje i vratiti.

Do ulaska u EU mobilnost ljudi u Hrvatskoj bila je mizerna. Blagoslov je da mladi ljudi danas mogu studirati u Heidelbergu, Amsterdamu… Pa to je genijalno. Isto tako da Europljani dođu kod nas. No mi kada vidimo crnca, mi ga želimo linčovati u Splitu. Kad čujemo da netko govori srpski, mi ga bacimo u more. Kad vidimo Azijata pred Markovom crkvom, mi se još uvijek smijemo i pokazujemo prstom. Nama je to čudno. Mi smo duboko zatvoreni u sebe, a jedina šansa nam je da se povežemo sa svijetom…", rekao je između ostalog predsjednik Uprave Atlantic grupe Emil Tedeschi u svom govoru prošlog tjedna.

Brojne analize i komentari
Čulo se to u govoru koji je prenesen u svim medijima i koji je već na dan objave izazvao analize i komentare, od pozitivnih do onih kako Tedeschi pomaže svom prijatelju Zoranu Milanoviću u utrci za Pantovčak. Kakvi god pogledi i razmišljanja bili nakon riječi jednog od naših najuglednijih poduzetnika moramo priznati kako je u cijeloj priči jedna činjenica neupitna. Sve to trebali bi čuti češće i više iz usta onih koji odlučuju o politici, a manje od poduzetnika.

Jer sviđalo se to nama ili ne, Tedeschi poentira jasno i bez zadrške na terenu koji je prvenstveno politički, a tek onda poduzetnički, znanstveni ili bilo kakav drugi. Osvrt na činjenicu kako ne možemo raskrstiti s 1941. ili 1945. nije opaska iz povijesti već iz realnog života, jer oni naši mladi koji odlaze rođeni su davno nakon tih godina. Većinom i oni koji truju društveni prostor tim pričama nemaju nikakve veze s Drugim svjetskim ratom, ali vraćanjem priče na ta vremena dopuštaju da budućnost prolazi bez nas. 

Jasan je Tedeschi i u svim drugim kritikama – onima o relevantnijim vremenima, ovima nama bližima, počasnim doktoratima i svemu ostalom, ali dotičući se tih općih mjesta čini se kao da nenamjerno tjera vodu na mlin onih kojima upravo takve priče odgovaraju. Jer sve nakon njegovog govora opet je samo podjela na one koji se slažu s njim i one koji se ne slažu s njima.

Kultura dijaloga koja se u Hrvatskoj čini umrlom ključna je za daljini napredak u bilo kojem segmentu ili smjeru. Upravo poruke Emila Tedeschi mogu biti podloga za takvu vrstu dijaloga, ne za napade i prozivke.  

Utemeljene kritike  
Bilo bi dobro o tome voditi računa prije nego se uglednog poduzetnika počne svrstavati u grupu jednih ili drugih.  Jer ne smijemo zaboraviti da Tedeschi kaže: "Imamo smiješan aerodrom, ali zato imamo i njegova autora koji kaže: 'Ja sam pobijedio Sir Normana Fostera i Zahu Hadid.' Ja to od sramote ne bih rekao, on je predsjednik HAZU-a. Rimac može reći: 'Ja sam pobijedio Porsche, Ferrari', a mi kad ćemo imati građevinu poput Fosterove, onda ćemo moći reći da smo grad s velikim 'g'".

Da smo sada nešto drugo s malim "g" ne govori s pozicije mrzitelja dobrog ili lošeg rješenja za zagrebački aerodrom ili dovodeći u pitanje njegovo poslovanje, koncesiju i sl., dakle sve što inače određuje politika. Tedeschi govori s pozicije nekoga tko je prošao svijeta i zna nešto o modernoj arhitekturi, za razliku od podosta onih koji odlučuju o našoj sudbini.  Stavljanje Mate Rimca u kontekst cijele priče naglašava nešto u Hrvatskoj također zaboravljeno, a to je mentalitet uspjeha, i da on nije sramota nego nešto čime se možemo ponositi.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ali, čitanjem svega rečenoga ipak ostaje dojam o još jednom za široke mase pucnju u prazno. Jer nije Tedeschi prvi koji govori neke od navedenih riječi, on je samo jedan od istaknutijih koji ističu spomenute stvari pa dobiva više medijskog prostora.

Pohvalan je to istup, koji ako ostane samo jedan govor, a bez da se čuje gdje treba, postaje još jedno opće mjesto u situaciji u kojoj su svi sve znali, ali svi su šutjeli. Slično kako i sam Tedeschi kaže za Agrokor. Ako bude drukčije onda je to govor gotovo na razini državnika koji bi trebao biti dio kulture dijaloga, ponajprije u političkom prostoru, a onda i šire.