Centri sigurne vožnje u Hrvatskoj se nalaze samo na papiru. Zakon koji ih spominje donesen je još prije dvije i pol godine, no na tome se stalo. Pogibije mladih vozača na hrvatskim cestama pokušale su se spriječiti nekim drugim mjerama, no ako je suditi prema iskustvima iz nama ne tako daleke Austrije, upravo su centri sigurne vožnje u tome ključni. Austrija je obavezu polaganja ispita i u takvim centrima za mlade vozače uvela 2003. godine, a statistički podaci govore da je to bio pravi potez. Od 2002. do kraja 2006. godine broj nesreća sa smrtnim posljedicama u kojima su sudjelovali vozači stari između 18 i 21 godine smanjen je za 30 posto, dok je broj istih nesreća svih ostalih vozača smanjen za devet posto. U istom razdoblju smanjen je i broj troškova nastalih prometnim nesrećama za čak 40 posto. Svi ti podaci uvjerili su i austrijsku javnost da su takvi centri, bez obzira na relativno visoku cijenu, potrebni i korisni. U Austriji tečaj sigurne vožnje za nove vozače košta 119 eura što je u trenutku uvođenja obaveze izazvalo negativne rekacije javnosti. Tada nitko nije znao koliko će nove mjere biti doista učinkovite. No danas, gotovo tri godine nakon primjene, malo tko se protivi obuci sigurne vožnje, a u centrima sve češće termine zakupljuju i “stari” vozači, motoristi, obitelji s djecom i auto-kuće. Prije nekoliko dana posjetili smo najveći takav austrijski centar, onaj u Teesdorfu kraj Badena do kojeg se iz Beča stiže za petnaestak minuta. Prostire se na čak 300 tisuća četvornih metara što ga svrstava među najveće u Europi, a zapošljava 65 ljudi. U vlasništvu je najveće austrijske udruge vozača ÖAMTC (Österreichische Automobil-Motorrad und Touring Club), a na čelu mu je Franz Wurz, otac poznatog vozača Formule 1 Alexandera Wurza.

Lani 34.000 vozača
“Svake godine dolazi nam sve više vozača, pa je tako u našem centru prošle godine obuku prošlo oko 34 tisuće vozača, što je za oko tri i pol tisuće više nego godinu ranije”, ponosno ističe Wurz. Da bi se razbile iluzije o vozačima koji nakon takvih centara jure cestama i pritom se uspješno nose s kišom, snijegom ili ledom, treba reći da tome ni izbliza nije tako. Vozači koji prolaze tečaj ne postaju novi Schumacheri, već naprotiv pažljivi sudionici u prometu koji uče važnost podizanja noge s papučice gasa. To je ujedno i najvažnija poruka koja se usađuje u svijest mladih polaznika – manja brzina doista spašava život. “Glavna poruka naših tečajeva jest da svi moraju shvatiti da i malo smanjenje brzine, nekad makar i za dva kilometra, može spasiti život”, kaže Wurz, dodajući ponavljajući ono što su svi vozači negdje čuli, ali malo tko o tome razmišlja: dvostruko veća brzina produžuje put kočenja za četiri puta. U njegovom centru vozači se susreću sa situacijama kakve će možda tek jednom susresti na cestama. Primjerice, dio poligona koji simulira zaleđenu cestu ima malo sličnosti sa zimskim uvjetima. Na tom dijelu staze nalazi se plastična podloga konstantno zaljevana vodom, a za sigurnu simulaciju proklizavanja zadužena je traka na početku staze koja se pomiče u stranu kada na nju dođu stražnji kotači automobila. Za vrijeme našeg posjeta upravo je grupa mladih vozača uvježbavala taj dio poligona pa smo mogli pratiti njihov napredak iz kruga u krug. Brzine su minimalne, svega 40 do 50 kilometara na sat, no to nije spriječilo da se svi redom izvrte na toj skliskoj podlozi. Instruktori koji ih prate s povišenih promatračnica radio-vezom im govore gdje su pogriješili i sugeriraju im što da poprave idući put. Nakon nekoliko pokušaja svi uspjevaju proći taj dio staze potpuno kontrolirajući automobil.

Pomična vrpca na kolniku
Na poligonu postoji još jedna staza koja simulira vožnju na mokrom kolniku, a za vjernu simulaciju iznenadnog nailaska na sklisku površinu ponovno je zadužena pomična vrpca koja zakreće zadnji kraj automobila. Situacija se dodatno komplicira kada se pred vozačem koji u tom trenutku pokušava zadržati smjer kretanja iznenada podižu vodeni mlazovi koje treba zaobići. Taj se dio staze prolazi brzinom oko 55 kilometara, a u nekoliko pokušaja svaki vozač brzo shvati koliko je važno smanjiti brzinu pri takvim uvjetima. I taj dio staze, kao i većina skliskih situacija, prolazi se tako što se malo prije nailaska na sklisku površinu pušta papučica gasa i pritišće spojka, a zakretanjem volana u suprotnom smjeru od proklizavanja vozila pokušava se držati željeni pravac. Tek ako se automobil potpuno otme nadzoru i počne se nekontrolirano okretati na cesti pritišće se kočnica i to energično, svom snagom, i drži se sve dok se automobil potpuno ne zaustavi. Sličan je princip u većini slučajeva proklizavanja, a u centru su se pobrinuli da se mladim vozačima dočara većina kritičnih situacija u prometu. Postoji tako modul na kojem se vozi u krug po mokroj podlozi, simuliraju se nagli zavoji, vožnja na velikom i malom brijegu s dodatnim iznenadnim preprekama i klizavim kolnikom. Na poligonu treniraju sigurnu vožnju i vozači traktora, kamiona, autobusa i cisterni, a tu je još i staza za motocikle kao i poligon za sigurnu vožnju u terenskim uvjetima. U centru postoji i simulator prevrtanja automobila na kojem polaznici uče važnost dobrog vezanja sigurnosnog pojasa kao i tehniku izlaska iz prevrnutog automobila. Vozači tijekom jednodnevnog tečaja, osim što uče svladavati različite rizične situacije na cesti, uče i značaj dobre opremljenosti automobila. Tako svaki od njih mora voziti automobil s ABS-om (sustavom protiv blokranja kotača pri kočenju) i ESP-om (sustavu protiv proklizavanja vozila), a nakon toga i bez pomoći elektronike kako bi znali koliko i u čemu im ona pomaže. Također uspoređuju vožnju na novim i istrošenim gumama, s novim i istrošenim amortizerima i slično. “Pri svakodnevnoj vožnji nitko ne osjeti takve razlike. Zato vozači kod nas probaju automobil s ispravnim amortizerima, a odmah zatim onaj s amortizerima starim nekoliko godina kako bi mogli osjetiti razliku” kaže Wurz. Centar poput Wurzovog Hrvatska vjerojatno nikad neće imati naprosto zato što je on (pre)skup. Prema njegovoj procjeni u izgradnju centra u Teesdorfu utrošeno je oko 20 milijuna eura.

Hrvatski centri vjerojatno će koštati negdje između četiri i šest milijuna. Dok HAK još uvijek čeka da ministar unutarnjih poslova donese potrebne pravilnike, Pavo Zubak za dva tjedna otvara vrata svog centra sigurne vožnje u Mićevcu. Ipak, do prvog dana 2009. godine Hrvatska će vjerojatno imati četiri do pet takvih centara. Obaveza tečaja za sve nove vozače i u Hrvatskoj će, kao i u Austriji, izazvati polemike i negodovanja, naročito nakon što poskupe autoškole. Treba vidjeti koliko će u pokrivanju troškova sudjelovati država, HAK, osiguranja ili pak netko treći. No, bude li i hrvatska statistika za par godina približna onoj austrijskoj, bez sumnje će se isplatiti svima.

Pravilna vožnja štedi tvrtkama velik novac

U Teesdorfu sve češće termine zakupljuju velike prijevozničke tvrtke koje žele da njihovi vozači sigurnije, ali i štedljivije voze. Primjerice, tečaj sigurne vožnje vozačima svojih cisterni uplatio je BP Austria koji je godišnje bilježio između devet i trinaest prevrtanja cisterni. Nakon tečaja prije tri godine prevrnu im se dvije do tri cisterne godišnje. Trening ekonomične vožnje uplatile su Austrijske željeznice (ÖBB-Postbus) i to za vozače njihovih autobusa. Nakon završenog tečaja ta je tvrtka samo na smanjenoj potrošnji goriva uštedjela 1,9 milijuna litara, što je oko 1,5 milijuna eura. Pedantni Austrijanci izračunali su da jedan njihov autobus ušteđenim gorivom može prijeći 6,6 milijuna kilometara, odnosno 18 puta od Zemlje do Mjeseca.