Blagdani su prošli, sa sobom odveli snijeg, bljuzgu a ostavili kvazi-produžena sniženja, i bofl robu na policama. Upravo su me blagdani, odnosno kupovanje poklona naveli na slijedeću temu: fejk robe, popularno zvanih – lažnjaka. Moja sestrična M. koju obožavam i za koju me vlastita majka prekorava da joj previše kupujem, zaželjela si je popularnu KS “pederušu”. Vjerujem da se malo tko nije sudario s potonjom u raznim bojama. Zadnjih je mjeseci bila hit ona bijela s zelenim slovima, znate ona koja kopira popularnu Vuitton Murakami? U svakom slučaju, taj pretjerani trend među tinejdžericama zahvatio je i ovu moju te sam stoga odlučila proguglati u potrazi za tim predmetom požude. Ako upišete riječi Ken Scott u popularnu tražilicu pronaći ćete: jednog mađioničara, fotografa, glazbenog producenta, kipara i jedriličara. I taman kad sam postala sklona vjerovanju da je upravo mađioničar onaj koji će mi izvući torbicu iz nekog cilindra, na opskurnoj japanskoj stranici, sadržaj koje nisam mogla dekriptirati našla sam ponešto vrlo loših slika traženih torbica. Odustavši od interneta pokušala sam se informirati kod svojih znanica koje ih posjeduju. Međutim nijedna torbicu nije kupila. Sve su je, navodno, dobile. Iako sam na zagrebačkim tržnicama vidjela replike KS-a, nisam htjela vjerovati da sve te torbice iz ruku tzv. elite potječu upravo s tržnica. Na kraju sam igrom slučaja naletjela na mali dućančić u centru grada. Prekasno, jer torbica je već odavno out a in je Gucci. Isto – pederuša. Možemo je vidjeti na ramenima zgodnih hrvatskih nogometaša tijekom posjeta bolesnoj djeci, na vitkim stručićima njihovih ljepših polovica jer je tako uniseks model, šteta je da svi ne vide.

Stilisti brzih nogu
Naravno, ne pitam jesu li ih kupili u kojoj od svjetskih modnih metropola ili jednom od zagrebačkih podruma punima dizajnerske robe, od kojih je sličan baš ovog tjedna otkriven u jednoj od policijskih akcija. Lažnjaci, koji su nas nekad vrebali iz prtljažnika u mračnim ulicama, danas nas otvoreno pozivaju iz trgovina u centru grada. Hugo Boss, Cavalli, Diesel, Gucci, Paciotti, Lacoste samo su neka od imena čije lažnjake možemo vidjeti u brojnim zagrebačkim trgovinama. Nekada je bilo dovoljno uočiti logo kojemu bi kvačica bila krivo okrenuta, ralje krokodila bile bi razvučene u pretjerano kreveljenje a “koža” bi bila najčešće jeftina plastika. Danas su kopije puno dorađenije iako još uvijek, nisu toliko kvalitetne. Nekoliko pokazatelja je međutim, uvijek ostalo isto. Standardna Louis Vuitton torbica ne košta 100 dolara. Priča gotova! Prave se prodaju po cijeni od 500 dolara naviše. Ista je stvar s torbicama poput Prade, Gucci ili Fendi. Autentične se torbice ne prodaju iz prtljažnika niti po neautoriziranim prodavaonicama negdje u predgrađu. Nadam se da ne moram spominjati kako markica s natpisom Made in Taiwan također jamči lažnjak. Zašto ne kupiti lažnjak kad je original tako skup? Ne zaboravite da je kupnja lažnjaka, slično kao neovlašteno kopiranje CD-a – kazneno djelo. To znači da ćete, ako vas uhvate da prodajete ili čak posjedujete takav predmet, platiti veliku globu. Čak i ako ste uvjereni da je takvo što nemoguće pomislite na neke, malo ozbiljnije posljedice. Ne govorimo pritom samo o izrabljivanju djece trećih zemalja, koje postoji i to u velikim količinama. No njih koriste i velike kompanije, koje skupo naplaćuju svoje originale. Mnogo opasniji su utjecaji na vaše zdravlje. Tako Chanell sunčanim naočalama po cijeni od 29 kuna možete otkinuti jedno ‘l’ no ako stakla nemaju (a nemaju) ugrađenu UV zaštitu, možete se pozdraviti sa svojim dobrim vidom.

Napalm-parfem
Ne vjerujte ni uličnim preprodavačima kozmetike i parfema prepakiranima u originalnu ambalažu. Bočice su najčešće slične, ali se razlikuju u sitnim detaljima. Sam miris vrlo je razrijeđen i to velikim postocima alkohola ili čak acetona koji mogu pogubno djelovati na kožu i uzrokovati opekline i razne iritacije. Ista je stvar s kopijama nakita. Jeftini materijali koji u sebi često sadrže kancerogene tvari. Vjenčani prsten koji svijetli u mraku? Ne hvala! Možda najmanji problem za kupca, ali s, druge strane, financijski najveća točka ove priče upravo je nekvalitetna izrada odjeće. Originalna odjeća uvijek je šivana, nikad nije lijepljena. Logo je ili ugraviran ili izvezen strojem. Svaka modna kuća, također ima broj telefona kojim možete provjeriti je li vaš predmet žudnje pravi ili fejk. Ali na lažnjacima se svake godine okrene novac u veličini ukupnog BDP-a veće europske države. Države zbog njih trpe strašne gubitke, a porezni obveznici, kao i uvijek, plaćaju danak. Manjak slova, izobličeni logoi, prejeftini materijali i danas su česta pojava na zagrebačkim ulicama. Tu je još uvijek važnije da se vidi logo, od onoga što zapravo piše na njemu. Tako sam nedavno vidjela damu u FL kaputiću, Polini torbicu, veliki zlatni natpis Moschinetti na lakiranom “kožnom” remenu, čizme Caballi (i Cavally) te neizostavne Luis Vuitton torbice, s kojom se donedavno kočoperila i sama Victoria Beckham. Neznanje, ali i potreba da se kroz odjeću uživa status već su dugo izraženi. A sve većim poskupljenjem dizajnerske robe pokušava se postići i da originale nose samo oni kojima je to – prioritet.