Dobar poslovni model osnova je svakog uspješnog poduzetničkog pothvata, pa tako i onog kriminalnog. Ruski autori spywarea, trojanskih konja, rootkita i key loggers (programa koji snima što ste utipkali na tipkovnici) proširili su svoj poslovni model uvođenjem pretplate za svoje kriminalne uratke. Od sada se možete pretplatiti i primati nove verzije trojanskih konja isto kao što ste pretplaćeni na nove verzije softvera od Adobea ili Oraclea. Drskost kojoj se treba diviti. Iako se vijest čini bizarnom, ona će imati ozbiljne posljedice za sigurnost kompanija, osobito financijskih te mali i srednjih tvrtki. “Cjenovni model određen je vrlo profesionalno”, izjavio je za Internetnews Mark Sunner, glavni sigurnosni analitičar u kompaniji MessageLabs. “Sada možete kupiti softver ili se pretplatiti na buduće nadogradnje. Model sliči već poznatim komercijalnim modelima, no fokusiran je maliciozni softver”. Cijene programa kreću od 260 dolara, a za 3500 dolara dobit ćete nadogradnje i specifične funkcije na zahtjev kao što je mogućnost napada na točno određenu banku.

Ciljevi su banke
Prošle su godine ruski web siteovi koji distribuiraju spyware i viruse na prodaju ponudili trojanski konj Bespoke koji je programiran da krade korporacijske informacije i intelektualno vlasništvo. Bespoke je i prije toga bio poznat, no autori su ponudili modificikacije: napada specifične kompanije i nadogradnju ako se pokaže da je sigurnosna politika napadnutog prejaka. Uočeni su i novi ciljevi malicioznih programa. Velike kompanije tradicionalna su meta trojanskih konja i spywarea poput Bespokea, no one su poboljšale svoje zaštiti pa su se na meti našle male i srednje tvrtke. One imaju manje novca alociranog za računalnu sigurnost pa su i lakše mete. To mijenjanje ciljeva znači i otežavanje rada antivirusnim kompanijama poput Symanteca, McAfeeja ili Sophosa. Naime, zbog svoje prirode, to jest koncentriranje na točno određeni cilj, i ne širenja Internetom poput tradicionalnih virusa postoji mogućnost da maliciozni softver nikad ne dospije u laboratorije tih kompanija pa ne može ni biti analiziran. Samim time reaktivna priroda antivirusnih kompanija postaje još izraženija. One se koriste raznim metodama za prepoznavanje virusa i drugih napasti, a, među ostalim, koriste se heustričnim metodama koje pokušavaju prepoznati uzorak napada i predvidjeti pojavu novih varijanti malicioznog koda. Međutim, te metode nisu uvijek točne. “Antivirusne kompanije pronalaze viruse nakon što je netko njima pogođen. Problem s ciljanim napadima je što su usmjereni na jednu kompaniju pa je šansa da ih analiziraju sigurnosni stručnjaci ravna nuli”, kaže Sunner. “Loši dečki vrlo uspješno eksploatiraju reaktivni model. Presreli smo dvadeset varijanti istog virusa u 24 sata. To pokazuje da su svi bili spremni i jedan po jedan puštani su u rad”. U svemu tome Rusija baš i ne pomaže. Nedostatak zakonske regulative prvi je problem prema Sunneru. Rusija, Kina i još neke zemlje ne sudjeluju u programima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj ili Međunarodne telekomunikacijske unije koja se pokušava boriti protiv računalnog kriminala. Natalie Lambert, stariji analitičar u Forrester Researchu, nije iznenađena ovakvim razvojem događaja. “Ciljevi napada putem Interneta više nisu isti: maliciozni softver ne izaziva štetu. Sve je u novcu. Čemu uništiti podatke ako možete zaraditi milijune dolara? To je ono što se sada događa”.

Bespomoćan softver
Budući da antivirusni softver ne može pomoći ako je riječ o točno ciljanom napadu, jedini recept je složena sigurnosna politika koja ništa ne prepušta slučaju. Kompanije moraju rabiti antivirusni i antispyware softver, firewallove, filtriranje IP adresa, mora se kontrolirati pristup aplikacijama i podacima, pristup hardveru, te definirati način rada koji maksimalno štiti podatke i pri kojem se zna što svatko mora učiniti ako se napad dogodi. Na razvijenim tržištima korištenje Interneta veoma je rašireno što pogoduje povećanju broja kriminalnih pokušaja, a ni u takvim zemljama nemaju sve kompanije sto posto sigurne računalne sustave. Poznato je da računalni kriminal slijedi tijekove novca; napadi se sele iz bogatijih u zemlje u razvoju koje se trude što brže potaknuti gospodarski rast pa mjere sigurnosti nisu među prioritetima. Znajući koliko trome mogu biti velike kompanije te da mnoge čak i nemaju definirane sigurnosne modele, čini se da je blizu vrijeme kad će netko pomoću ruskog softvera “odobriti kredit” od nekoliko milijuna dolara.