Čaša je uvijek jednima polupuna, a drugima poluprazna. Optimizam i pesimizam obično nas zapljusnu u podjednakoj mjeri krajem godine pa uz mnoštvo najčešće već 2. ili 3. siječnja zaboravljenih novogodišnjih odluka, godinu započinjemo istim tempom, a promjene dolaze nametnute više vanjskim faktorima nego našim rezolutnim potezima. I nekako mi se čini kako je sve spomenuto lako primjenjivo i na gospodarstvo.

Promislimo malo i vidjet ćemo da već niz godina, duže nego što Poslovni dnevnik izdaje gospodarska predviđanja, a što traje već desetljeće, svi u državi odlučno zazivaju, a poneki i provode reforme. Već godinama smanjujemo parafiskalne namete, ubrzavamo zakone, borimo se protiv korupcije, dovodimo zdravstvo u red, prilagođavamo obrazovanje potrebama gospodarstva… I možemo ovako nizati najave i želje unedogled, ali ostaje činjenica da se u konačnici rast događa pod pozitivnim vanjskim čimbenicima, a u vrlo niskom postotku našim djelima i potezima. I, bez omalovažavanja nastojanja i poteza velikih, srednjih i malih poduzetnika, koji vrijedno rade sa svojim zaposlenicima, ako bismo ipak poslušali ministra Milana Kujundžića i otišli okulistu te napokon pregledali 'vid', nisam siguran da bismo mogli vidjeti čašu polupunom. Možda bismo, uz izrazito dobrog oftalmologa (ako je koji i ostao da nije krenuo put Njemačke), mogli vidjeti da u čaši nedostaje još puno tekućine i da se sve to nekako presporo puni.

Spasili smo Agrokor, spašavamo Uljanik, ali to su bili gorući problemi. Istina – naslijeđeni i nerješavani godinama, ali ne i oni koji će pomaknuti državu. U kolumnama koje slijede može se osjetiti oprezan optimizam kao i vrlo oprezna kritika, ali ne može se uvijek pronaći ono što Hrvatskoj treba – vizija. Predugo traje dnevnopolitičko lutanje od problema do problema, a premalo se gleda, ne samo u 2019., već daleko preko toga. Prije mnogo godina imao sam priliku uređivati jedno od izdanja s predviđanjima za iduću godinu. Tada je glavna tema bio nedostatak reformi potrebnih da poduzetnici prodišu, a politika je bila fokusirana na rezanje parafiskalnih nameta. Tada baš nitko nije progovarao o problemu radne snage. Da je, možda danas ne bismo imali taj problem ili on barem ne bi bio ovako izražen.

Tada smo se bavili nemogućnošću financiranja malih poduzetnika i nelogičnim nametima koji su jedino služili punjenju javne blagajne. I tome smo donekle stali na kraj, ali po koju cijenu? Dok smo tražili kraj takvim problemima, nismo se bavili digitalizacijom i pitanjima budućnosti koja nadilaze pukih 365 dana.

Nismo razmišljali o Industriji 4.0, dolasku robota i činjenici kako u idućih 30 godina većina zanimanja više neće ni postojati. Iako se i ovo naše izdanje zove Poslovna 2019., trebali bismo pronaći način da prerastemo pogled od samo jedne godine ili jednog izbornog ciklusa i napokon skupimo glave te vidimo što naše gospodarstvo, ali i cijelo društvo čeka za pet, 10  ili više godina. Uljanika, Agrokora, Petrokemije, svjetskih kriza i sličnih muka uvijek će biti, to nas povijest uči.

Međutim, sve navedeno preživjet će oni koji planiraju dugoročno. Koji štede kad imaju, a ako treba troše i pomažu kada je kriza. Iduću godinu, kao i druge koje dolaze, preživjet će oni inovativni, koji postavljaju trendove, ulažu u budućnost, ali se ne rasipaju. Oni koji planiraju i imaju viziju. Takvi otkrivaju nove proizvode i nova tržišta. I osvajaju ih. Kada se okrenu iza sebe ili pogledaju naprijed, čaša im je uvijek polupuna ili barem znaju kao je dopuniti. A sada, da i mi budemo optimistični – i takvi već godinama pišu za ovo isto izdanje. To su, ostalom, i oni o kojima najčešće piše Poslovni dnevnik i o kojim ćemo nastaviti pisati. Upravo u 2019. naš list slavi 15. obljetnicu. Sada, okrenemo li se unazad, ali i pogledamo unaprijed, čaša se čini polupunom, a znamo i kako ju dopuniti u budućnosti.