Hrvatska je kroz suboptimalne rezultate ranih procese privatizacije i kasnih prilagodbi standardima Europske unije ostala bez velikih i perspektivnih izvozno orijentiranih prerađivačkih industrija, a one koje su preostale ulaze u fazu suočavanje s ružnom stvarnošću.

Kontinuirani veliki deficiti u vanjskotrgovačkoj bilanci i kaskanje za podizanjem izvozne konkurentnosti samo su neke od manifestacija nedostataka u okruženju u kojem djeluje industrija u Hrvatskoj. Na žalost tek problemi rijetkih preostalih srednje velikih poduzeća poput Đure Đakovića, Petrokemije ili Uljanika usmjere interes šire javnosti, ali i donosioca političkih odluka na moguće reperkusije eventualnih novih kolapsa nekadašnjih ponosa našeg gospodarstva.

No i tada interes je uglavnom usmjeren prema mogućim posljedicama, a znatno manje prema uzrocima problema s kojima se konačno treba suočiti. Ključni čimbenik u rasvjetljavanju aktualne situacije je pozicija države koja na jednoj strani kao većinski vlasnik nekih od spomenutih industrija nije definirala svoja strateška opredjeljenja i nije djelovala kako bi kvalitetno riješila evidentne probleme. Naime, da su aktivnosti na restrukturiranju i pronalaženju strateških partnera posebno u slučajevima Petrokemije i Đure Đakovića započele prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju umjesto u posljednjih godinu dana, cijena koja se mora platiti bila bi znatno manja, a rezultati neusporedivo bolji.

Na drugoj strani uloga države kao glavnog čimbenika u stvaranju dobrih uvjeta za poslovanje i izgradnju efikasnih i kvalitetnih javnih servisa potpuno je podbacila što je opet postalo najvidljivije ulaskom u Europsku uniju pri čemu je industrija u potpunosti izložena novim tržišnim pravilima i jakoj konkurenciji. U situaciji u kojoj čak i najjače europske velesile teško nalaze rješenja u nadmetanju s konkurencijom s Dalekog istoka, u Hrvatskoj se ne stvaraju uvjeti niti približno slični prosjecima u drugim europskim zemljama. Dobro je poznata priča hrvatskih gospodarstvenika koji ukazuju na visoku cijenu kapitala u Hrvatskoj, koja je ključni čimbenik u djelatnostima kakva je brodogradnja.

Stanje se nije bitno promijenilo nakon ulaska u Europsku uniju iako se ipak neznatno popravilo jačanjem servisa koje daje HBOR, no to je još uvijek ispod razine uspješnih i izvozno orijentiranih europskih zemalja. U tom kontekstu posebno se zanemaruje faktor vrijeme, a Hrvatska administracija nikad nije pokušala valorizirati učinke dugih procedura na konkurentnost gospodarstva.

Zato dok u uspješnim europskim zemljama neke važne procedure postaju šablone pa se osiguranja, garancije i izvozni krediti dobivaju u roku od 15 dana u Hrvatskoj je to još uvijek složen i neizvjestan proces.  Poznata hrvatska priča o stvaranju kvalificiranih zaposlenika kroz redovno školovanje ili efikasne sustave doškolovanja i prekvalifikacije još uvijek je daleka budućnost, pa poduzetnici koji trebaju radnu snagu koje nema na raspolaganju moraju moliti otvaranje godišnjih kvota dok u konkurentskim zemljama i to jeste šablona u kojoj poduzetnik koji u roku od 15 dana ne može dobiti odgovarajući profil radnika može ga uvesti iz druge zemlje i tako redom. 

Aktualni kapaciteti državne uprave, ali i ekipiranost vlade ne ulijevaju optimizam da bi se spomenuti problemi mogli konačno početi kvalitetno rješavati. Naime, optimizam koji se pri formiranju aktualne vlade pojavio u gospodarstvu zbog visokih ekonomskih kvalifikacija većeg boja ministara ubrzo je splasnuo kada je postalo vidljivo da se ta stručnost temelji na makroekonomskim i financijskim specijalnostima, pa je teško očekivati prave reakcije na najvažnije probleme realnog sektora i poduzetništva. 

poslovna prednost

Više nije dovoljno biti jeftin: Tvrtke koje znaju pokazati što rade imaju prednost

Usavršavanje

Više od diplome: zašto se iskusni stručnjaci vraćaju na FER?