Sukladno stavu Ustavnog suda RH u odluci U-III-2677/2007 u konkretnom slučaju bila je riječ o “sporu između dviju strana” u kojem se odlučivalo “i o pravima trećega”, premda podnositelj nije bio ugovorna strana pravnog posla koji je bio predmet sudskog postupka koji je prethodio ovome ustavnosudskom postupku, ali je tim pravnim poslom (za kojeg je sud utvrdio da je bez pravnog učinka) vlasnik spornih nekretnina postala K., koja je – kao uknjiženi vlasnik tih nekretnina – kasnije prodala te nekretnine podnositelju ustavne tužbe kao kupcu. Budući da u ovom slučaju nesporno proizlazi da je ishod sudskog postupka izravno utjecao na podnositeljeva prava i obveze, Ustavni sud utvrđuje da je u tom postupku podnositelj ustavne tužbe morao imati osigurano postupovno “pravo na sud”.

Stoga odluka nadležnog suda, pri tumačenju treba li nastaviti sa postupkom ili ne, morala se zasnivati na ocjeni bi li obustava sudskog postupka (zbog odustanka stranke od tužbe) kod umješača rezultirala povredom nekog njegovog prava koje mu je zajamčeno Ustavom.