Ivan Repušić, dirigent koji radi kao direktor opere u Hannoveru, surađuje s najvećim zvijezdama klasične glazbene scene, ravna uglednim europskim orkestrima, s emocijama komentira obnovu Kneževe palače u njegovom rodnom Zadru.  Repušić je šef – dirigent Zadarskog komornog orkestra, ansambla koji s njime kroz posljednjih 11 godina vodstva proživljava pravu renesansu te teži postati simfonijski. Useljenjem Koncertnog ureda Zadar u Kneževu palaču, Zadarski komorni orkestar po prvi će puta u svojoj povijesti imati osigurano stalno mjesto za pokuse i koncerte.

Kneževa je palača obnovljena i na raspolaganju vam je nakon punih 25 godina. Što to znači za Zadarski komorni orkestar?
To znači da se, kako već lijepo navedeno u naslovu našeg povratničkog koncerta koji će se održati 13. veljače 2017. u Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači, vraćamo u gnijezdo. Danas je mjesto u kojem je Zadarski komorni orkestar načinio prve korake postao pravi dom kulture, koncertni i multimedijalni prostor, a mi kao jedino profesionalno glazbeno tijelo u gradu imamo prostora za djelovanje u njemu.  Naime, tamo je Orkestar proživio niz godina, održavao probe, bio povezan sa Glazbenom školom koja je također tamo bila smještena, ali i s drugim djelatnostima u zgradi, s Narodnim muzejem Zadar, s Gradskom knjižnicom… Danas u nekom drugom organizacijskom obliku unutar zgrade nastavljamo rad, ali neke stvar zapravo ostaju iste, a to je da nam je najvažnije raditi i imati što bolje rezultate, ostvariti što veći broj koncerata i neumorno podizati njihovu kvalitetu. U tome će nam toplina Kneževe palače, našeg gnijezda, zasigurno pomoći.

Kakve vas osobno uspomene vežu uz Kneževu palaču? 
Uz Kneževu palaču vežu me i lijepe i tužne uspomene. U Koncertnoj dvorani braće Bersa imao sam svoj prvi nastup kada sam svirao klavir, pjevao sam u malom školskom zboru kojega je vodila nastavnica Vanda Vrsalović. Sjećam se jako dobro prekrasnog odsjaja bogatih lustera, decentno uređene dvorane… Zadrani su jako voljeli boraviti u tom prostoru.  To je zgrada u samom centru na Poluotoku, na početku Kalelarge. Svima je bila bliska, nekako na ruku i građani grada Zadra svakodnevno su kolali njezinim hodnicima. Tužne uspomene odnose se na Domovinski rat. Ozljeda na fasadi od granate koja je pogodila direktno Koncertnu dvoranu jako se dugo vidjela s Kalelarge. Bila je to otvorena rana koju nije bilo lako gledati, a gledao sam je gotovo svaki dan jer sam tijekom cijelog rata bio u Zadru i živio na samom Poluotoku. No, jedva čekam doći u Zadar, doživjeti Palaču u novom ruhu i siguran sam da će u cijeloj priči prevagnuti lijepe uspomene. 

No nije li Koncertna dvorana sa 100 do 120 mjesta za Zadar nedovoljno velika?
Moje protupitanje je – bi li bilo bolje da je nemamo uopće? Možemo kritizirati koliko hoćemo, ali morali bi biti i realni. Ova dvorana je dobra jezgra za komorne koncerte, dobar početak za nešto što Zadar uskoro mora imati, a to je velika višenamjenska dvorana, mutimedijalni prostor široke namjene, akustički prilagođen za izvođenje simfonijskih orkestara, opernih produkcija ali i predstava. Kako znate tako nešto je u Zadu već i u planu u sklopu velikog projekta Vrata Zadra. Već sam u nekoliko navrata naglasio da Zadar zaslužuje takvu dvoranu i pritome čvrsto stojim! Za sada, veći koncerti Zadarskog komornog orkestra nastavit će se u zadarskoj Katedrali iako moram naglasiti da nam jako nedostaje crkva sv. Krševana koja se duži niz godina obnavlja. Ona je bila idealan koncertni prostor i nadam se da će to uskoro opet postati. Tada ćemo manje ometati redovnu djelatnost Katedrale i za toplijih mjeseci imati akustiki savršen prostor s dovoljno mjesta i za orkestar i za publiku. Kada budemo radili u Kneževoj palači, prilagodit ćemo se prostoru, raditi na većem broju manjih koncerata, koristiti mogućnosti multimedije, bogate opreme, od rasvjete preko tona do videa!pd

Osobni planovi

Dječak iz Kneževe palače danas je postao ne samo dirigent već i ravnatelj velike operne kuće. Uz redovan rad na mjestu ravnatelja Opere u Hannoveru, što vas očekuje u sljedećih par mjeseci.
Uistinu mnogo toga. Uskoro ću ravnati dvama velikim radijskim orkestrima, onom u Münchenu i u Berlinu, a pri tom ću debitrati u zgradi Berlinske filharmonije. Očekuje me nastup sa slavnim Leom Nuccijem, opere Tosca i Andrea Chénier… To je tek dijelić onoga što slijedi. U Hannoveru je dinamično u samoj Operi, a s ljudima je uistinu užitak raditi. Suradnja je izvrsna, tu uistinu vladaju red, rad i disciplina.