Inauguracija Donalda Trumpa kao novog američkog predsjednika koja će se održati 20. siječnja mogla bi unijeti dodatnu količinu kratkoročnog razmišljanja u kreiranju gospodarske politike u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako se to i dogodi, možemo očekivati da ćemo svjedočiti povećanoj napetosti između službenih mjera i dugoročnih ciljeva, osobito vezano uz monetarnu politiku, razvoj i trgovinu.

Po pitanju monetarne politike, prisjećam se razdoblja u kojem sam postao turski ministar gospodarstva nakon kraha financijskog sustava u veljači 2001. U to vrijeme jedan od mojih najvećih prioriteta bilo je spuštanje srednjoročne inflacije na jednoznamenkasti broj s raspona između 30 i 70% koji je prevladavao tijekom desetljeća koje je prethodilo. Uz velike poteškoće, izglasali smo zakon koji je jamčio turskoj središnjoj banci neovisnu kontrolu nad instrumentima monetarne politike; vlada i središnja banka trebale su zajedno odrediti ciljeve inflacijske politike, što ja smatram ispravnim rješenjem. U 2001. godini inflacija se trebala približiti 65% i Međunarodni monetarni fond želio je da se Turska obveže na cilj od 20% tijekom sljedeće godine. Umjesto toga obvezali smo se na cilj od 35% i premašili ga spuštajući inflaciju na 30% tijekom 2002. godine. 

Vrijednost središnjih banaka
Pouka ove priče je da je središnja banka dobila na kredibilitetu. Nakon što smo odredili cilj od 35%, posjetio sam tvrtke diljem zemlje i uvidio da sve one planiraju proračun za stopu inflacije između 50 i 55%. Kad sam im naglasio da je tadašnji cilj 35%, pokazale su nepovjerenje ljubaznim osmjesima. Stoga, kad je taj cilj bio premašen, središnja banka počela je biti smatrana stabilnom i učinkovitom institucijom koja će biti u službi Turskoj još dugi niz godina. Pouzdane, neovisne središnje banke postale su dragocjeno sredstvo kreiranja politike diljem svijeta tijekom posljednja tri desetljeća. One su dobar primjer blagodati dugoročnog razmišljanja.

Nesumnjivo, središnje banke nisu uvijek u pravu; no one su znatno bolje nego vlade koje planiraju kratkoročne poticaje kako bi pobijedile na izborima. Kratkoročno i dugoročno razmišljanje ne podudaraju se nužno niti s gospodarskim razvojem. Često sam nazočio prigovorima čelnih poslovnih ljudi vezano uz činjenicu da ih zakoni konkurentnog natječaja sprječavaju u "sklapanju sporazuma" s razvojnim agencijama. No, iako je transparentni postupak nabave koji isključuje brzo sklapanje sporazuma spor, postoje dobri razlozi zbog kojih se na tome inzistira. Unatoč vremenu koje je "izgubljeno" na pojedinačne projekte, studije su pokazale da zakoni konkurentnog natječaja općenito predstavljaju novčane uštede i dugoročno smanjuju razinu korupcije. Ako birokracija prekomjerno usporava razvoj stvari, rješenje je u pojednostavljivanju procedura, a ne u ukidanju zakona konkuretnog natječaja.

Na sličan način, vezano uz trgovinsku politiku, neke protekcionističke mjere mogu donijeti brze dobrobiti nekom sektoru ili čak cijeloj zemlji, a u slučaju dobro osmišljenih izvoznih subvencija, te pogodnosti mogu potrajati dugoročno. No, naposljetku, kad ostale zemlje vrate milo za drago i trgovinski ratovi postanu svakodnevica, troškovi nadmaše pogodnosti i svi se nađu u lošijem položaju. Svjetska trgovinska organizacija utemeljena je upravo kako bi se spriječio takav scenarij, a njen sustav usuglašenih pravila i zakonskih postupaka uglavnom je obuzdavao konkurentni protekcionizam.

Igrači iz privatnog sektora
U tim i u brojnim drugim područjima, poput klimatske politike, postoje jasni ustupci između kratkoročnog i dugoročnog razmišljanja. Općenito, najbolje politike trebale bi uzeti u obzir obje perspektive. Međutim, s vremenom je dugoročno razmišljanje opravdano postalo značajkom dobrog upravljanja. John Maynard Keynes bio je u pravo kad je rekao da ćemo "dugoročno gledano svi biti mrtvi", ali ljudski životni vijek doista može biti dugoročan.

Također bismo trebali razmišljati o tome na koji način će naša djeca i unuci ostvariti  – ili neće ostvariti – korist od naših današnjih političkih izbora. Politički vođe sa zaleđem isključivo u privatnom sektoru obično se više priklanjaju kratkoročnom pristupu za razliku od vođa s iskustvom u javnoj službi, osobito jer većina tržišta daje poticaje korporacijama kako bi naglasile dobit na kvartalnoj ili godišnjoj razini te cijene dionica iznad svega. 

Slabljenje javnih institucija
Stoga, nadolazeća Trumpova administracija, koja je uveliko popunjena igračima koji su cijeli život proveli u privatnom sektoru, vjerojatno će naglasiti važnost brzine i brzog sklapanja sporazuma, a ne dugoročne politike i izgradnju institucija. Takav pristup može dovesti do kratkoročnih prednosti ili čak spektakularnih rezultata; a brojni promatrači pozdravit će ga kao odstupanje od spore, proceduralne birokracije.

Poslodavac prijetelj obitelji

Nova mjera države mogla bi promijeniti način na koji radimo – evo zašto

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Dok se dugoročno razmišljanje smatra razmišljanjem o budućnosti koja je neizvjesna i može se odigrati na način koji se razlikuje od očekivanog. No ako vođe naposljetku odaberu ekstremni oblik kratkoročnog razmišljanja – recimo, usvajanjem velikih poreznih rezova bez popratnog povećanja prihoda, slabljenjem javnih institucija ili uvođenjem pristojbi ili upuštanjem u ostale oblike protekcionizma, bez uvažavanja osvete od strane ostalih zemalja – dobrobiti neće dugo potrajati. Kako u politici tako i u ekonomiji, niti jedna reforma ne bi trebala odbaciti dobro dok se rješava lošeg.

© Project Syndicate, 2016.