Glavna tržišta energije na globalnoj razini prošla su fazu liberalizacije, što je proces čijih utjecaja nije lišena ni Hrvatska. Takve tektonske promjene u prvom su redu rezultirale snažnijom i većom konkurencijom, padom veleprodajnih cijena energenata te povećanim zahtjevima kupaca usmjerenima prema boljoj kvaliteti usluga. Što to znači u hrvatskom kontekstu, što se sljedeće može očekivati te kakva je budućnost pojedinih energenata za Poslovni dnevnik prokomentirao je Dejan Ljuština, partner u PwC-u srednje i istočne Europe, zadužen  za energetske kompanije u jugoistočnoj Europi te sveukupni strateški i operativni konzalting u Hrvatskoj i Sloveniji. 

Kakve su prognoze po pitanju projekcija potražnje za energentima u sljedećih nekoliko desetljeća i kojim zemljama bi takvi trendovi mogli predstavljati najveći izazov, a koje su zemlje najspremnije na njega odgovoriti?
Bez odlučnijeg dogovora OPEC-a oko razina eksploatacije, a uzimajući u obzir činjenicu da će rast potražnje za naftom lagano usporavati kao posljedica veće efikasnosti i diversifikacije energetskog miksa, za očekivati je da će cijene nafte kroz sljedećih nekoliko godina ostati na ovim ili sličnim nivoima. To zasigurno ne pogoduje ekonomijama koje od izvoza nafte ostvaruju veći dio svog BDP-a, a najbolji primjer je Saudijska Arabija, koja se okreće ka ekonomskoj diverzifikaciji. S druge strane, zemlje koje nemaju svoju proizvodnju sada imaju duži period nižih cijena te njihove ekonomije od toga imaju benefit. Također, u svim se zemljama očekuje rast u segmentu obnovljivih izvora energije. 

Kako se globalna ekonomska kriza i opadanje BDP-a, odnosno pad proizvodnje u svijetu, odrazio na energetsko tržište (posebno usporavanje rasta Kine)?
Najvažniji utjecaj bilo je smanjenje rasta potražnje energenata, što je i utjecalo na cijene. No, trenutno se nalazimo u fazi ekonomskog oporavka diljem svijeta i globalno će BDP rasti tri posto, a rast Kine se očekuje u iznosu od šest posto što je bez obzira na percepciju usporavanja vrlo dobra brojka i ponovno pokretanje gospodarstva podrazumijeva veće potrebe za energijom. No, tržišni mehanizmi se mijenjaju. SAD su praktički energetski neovisna zemlja i postavlja se kao neto izvoznik, dok Europa gubi ekonomski značaj tako da će u sljedećem razdoblju biti dosta nesigurnosti i rizika, sve dok se novi mehanizmi ne formiraju u potpunosti.

Kako su se mijenjali udjeli izvora energije u ukupnom zbroju u posljednjih pedesetak godina i što se očekuje u narednom razdoblju? Hoće li fosilna goriva ostati dominantna, koji izvor energije će doživjeti najveći rast udjela, a koji najveći pad? 
U miksu će fosilna goriva i dalje imati dominantni značaj, no oni će biti u postepenom padu. Prvenstveno će se smanjivati potrošnja najvećih zagađivača, poput ugljena. Ovaj trend se već i manifestira te otežava poslovanje kompanijama koje nisu diversificirale proizvodni portfelj, primjer za to je SAD-u gdje je tradicionalna energetska kompanija Peabody bankrotirala. Rast će biti u obnovljivim izvorima: njemački energetski gigant RWE tijekom listopada radi IPO kompanije koja je orijentirana na obnovljive izvore te se očekuje da će njena tržišna kapitalizacija biti dvostruka u odnosu na 'konvencionalni' RWE.

Koja je budućnost nafte, a koje su zemlje najpropulzivnije po pitanju poticanja obnovljivih izvora energije?
Nafta kao energent neće nestati preko noći, a vjerojatno i nikada, no sigurno jest da će obnovljivi izvori i čista energija imati sve veći značaj i veći udio u energetskom miksu budućnosti. Reakcije naftnih divova na nove trendove već se i događaju. Primjerice, kompanija Total, jedan od giganata svjetske nafte industrije, danas mijenja smjer i intenzivno investira u čistu energiju i obnovljive izvore. Istovremeno, neke od europskih zemalja poput Njemačke snažno potiču obnovljive izvore, dok globalno danas 40% CAPEX-a u energetici ide na obnovljive izvore. Zanimljivo, Kina koja ima percepciju zemlje fokusirane na nečisti energetski portfelj danas investira 60 posto CAPEX-a u obnovljive izvore i u zadnjih nekoliko godina je postala dominantna po tom pitanju. Hrvatska, s druge strane, ima strukturni problem financiranja obnovljivih izvora. Model financiranja uveden je prije desetak godina i sigurno je da ga treba staviti u kontekst energetske sadašnjosti i budućnosti te potencijalno uskladiti. Financijska sredstva koja treba isplatiti povlaštenim proizvođačima su značajna i sigurno predstavljaju opterećenje koje može ići na teret krajnjih kupaca povećanjem cijena električne energije ili redizajnom samog modela. Bitno je i odlučiti što nakon 2020. godine, kada istječe razdoblje zagarantiranog otkupa energije. 
 

Koja regija, kontinent trenutno troši najviše energije i u kojem će se smjeru kretati ta potražnja u budućnosti? 
Trenutno Kina svakodnevno troši četvrtinu svjetske energije i predviđanje sugerira da će se utjecaj Kine povećati. Rast kineskog BDP-a u mjesec dana stvori novu Hrvatsku, a u godinu dana novu Švedsku. I ostale brzo rastuće zemlje u Aziji bit će pokretači rasta energetskog sektora.

Postoje li mehanizmi koji će osigurati manji utjecaj geopolitičkih neprilika na tržište energenata ili ćemo i u budućnosti strahovati od prekida toka energetskih usluga?
Energetska tržišta postaju sve povezanija, što je posljedica diverzifikacije izvora energije. Danas je moguće koristiti sve više energenata za proizvodnju i potrošnju, a projekti koji imaju funkciju energetske diverzifikacije, poput izgradnje LNG terminala, pokretanja regionalnih burzi energije, gradnje prekograničnih prijenosnih kapaciteta itd. imat će sve veći značaj. Upravo sve veće povezivanje globalnog energetskog tržišta dovodi do smanjenja rizika od prekida energetskih tokova.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Koliko je uopće moguće postaviti zajedničke globalne ciljeve smanjenja klimatskih promjena kad se velik broj zemalja toga ne može ili ne želi držati? 
Smatram kako je danas manje – više prihvaćeno da su klimatske promjene stvarne te da se  diskusija o klimatskim promjenama okreće prema pitanju kako ostvariti ciljeve. Naime, nove tehnologije čine energiju proizvedenu iz čistih izvora sve profitabilnijom, a očekujemo da će tehnološki napredak u tim područjima biti sve veći. Najjasniji poticaj industriji već i dolazi sa tržišta kapitala. Na primjer, norveški wealth fond je divestirao iz portfelja baziranog na ugljenu. Isto tako, investitori poput Black Rocka traže od kompanija gdje imaju udjele da se radi diverzifikacija. Tako da činiti dobro postaje i unosan posao.

Kako ocjenjujete općenito stanje u hrvatskom energetskom sektoru?
Hrvatska ima znatan potencijal u energetskom sektoru. Ključne okosnice tog potencijala vidim u četiri glavna područja. HEP, koji ima potencijal biti dominantni konsolidator u regiji, LNG terminal čijom izgradnjom bi Hrvatska dobila ulogu opskrbnog čvorišta za širu regiju, Cropex gdje se uspješnim razvojem burze električne energije Hrvatska može pozicionirati kao regionalno trgovinsko središte za električnu energiju te ugovori o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika u kopnenim dijelovima Hrvatske mogu dati potreban impuls sektoru nafte i plina u državi. Jedino jasna i prvenstveno dosljedna implementacija može osigurati realizaciju punog potencijala. 

Vaša tvrtka radi na procesu restrukturiranja HEP-a. Koji su ključni zahtjevi u tom procesu i kakvi su rezultati dosad postignuti?
O našem angažmanu u procesu transformacije HEP grupe ne mogu detaljno govoriti, no u skladu s javno dostupnim podacima mogu reći da su dizajnirane mjere koje oslobađaju i stvaraju značajna financijska sredstva koja upravo trebaju biti reinvestirana u izgradnju novih kompetencija te one investicijske projekte koje će donijeti daljnju stabilnost i perspektivu vlasniku i kompaniji. U HEP-u je započet proces promjene korporativne kulture, a dio financijskih rezultata projekata već je i realiziran. Još jednom želim naglasiti da je potrebno ubrzati taj vidno usporen proces uslijed političke nestabilnosti u Hrvatskoj u prvoj polovici ove godine. Dodatno, javni komentari koji kažu da HEP nije potrebno transformirati jer je profitabilan donose štetu ovome procesu, a i državi u cjelini. Nužnost je da se sve kompanije transformiraju s ciljem povećanja efikasnosti i da bi mogle investirati u nove kompetencije koje su im potrebne za dugoročnu opstojnost na tržištu.