Prvi dojam o Moldaviji lako se uklapa u sliku o toj bivšoj sovjetskoj republici, kao siromašnoj i prilično nezanimljivoj, što se prije posjeta na brzinu složi uz klasične informacije s interneta i dojmove rijetkih poznanika koji su je posjetili. Već slijetanja na aerodrom u glavnom gradu Kišinjevu daje za povod potvrđivanju onih općih informacija – iz zrakoplova se ne pruža inače očekivani pogled na osvijetljenu metropolu. Država, čini se točnim ako se zaključivati na temelju ulične rasvjete, doista nije riješila probleme s energijom. Ni drugi dojam nije popravio sliku. Dapače iskustvo s autobusnim prijevozom od aerodroma do hotela, koje asocira na scene iz starijih jugoslavenskih filmova, dodatno je ojačalo predrasude. Pokazalo se da ih prve večeri u Moldaviji nije lako dokinuti. Kratka večernja šetnja gradskim središtem, koja je započela upozorenjem da ženama nije preporučljivo šetati samima, pokazala je doduše da gradska arhitektura nije neatraktivna. Široke avenije i parkovi uz glavnu gradsku šetnicu djeluju privlačno, no dojam kvari činjenica da su ulice uglavnom bez ljudi i neosvijetljene. Grad djeluje prilično pusto, bez, na prvi pogled vidljivih, točki okupljanja.

Jutro se ipak pokazalo življim. Ulice su napučili ljudi iznenađeni gotovo mediteranskom zimskom temperaturom koja je pozivala na boravak na otvorenom. Vrijeme je zasigurno najviše godilo prodavačima u “parku umjetnika”, kako smo ga nazvali u nedostatku točnih informacija. Jedna od zanimljivosti grada svakako je ta umjetnička tržnica, na kojoj se u moru kičastih obrtničkih slika, rađenih “na veliko” uspijeva uočiti i nekoliko zanimljivih djelaca. Slikari ih uglavnom nude za dolare ljuteći se ako “Amerikanci” ne znaju dovoljno cijeniti njihovo autorstvo. Za razliku od umjetnina, u centru grada je teško naći očekivanije sadržaje, recimo kafić. Kavu s mlijekom i to izrazito lošu bilo je moguće popiti tek u neizbježnom McDonald’su, koji se kao još nekoliko globalnih igrača naselio i u Kišinjevu. S druge strane mjenjačnice se nalaze na svakom koraku, što nije neobično uzme li se u obzir da petina radno aktivnog stanovništva novac zarađuje na privremenom radu u inozemstvu.

Automobilom kroz vinski podrum

Jedna od moldavskih turističkih atrakcija su podzemni vinski gradovi. Prave ulice između vinskih polica ugrađenih u zidove protežu se u vinskom podrumu Cricova u dužini od 100 kilometara. Na nekim mjestima moguće je provesti se i osobnim automobilom. U Cricovi i Milestii Mici (50 km podzemnih hodnika) čuva se više od milijun boca, i moguće je naći primjerke iz 1902., kolekcije pohranjene imeđu dva svjetska rata, iz 50-ih godina, vina koja leže u nadaleko poznatim bačvama iz kvalitetne moldavske hrastovine, itd. Za turiste su organizirane kušaonice i trgovine.U Moldaviji je oko 29 poznatijih vinarija, a grožđe se uzgaja na 142 tisuće hektara. Brežuljkast krajolik, bogato tlo, topla klima, brojne rijeke i blizina Crnog mora doprinose izvrsnoj kvaliteti vina, koja su na glasu još od vremena stare Grčke. Moldavski chardonnay, sivi pinot i mirisavi traminac može se kupiti i kod hrvatskih trgovaca vinima. Proizvode se i odlični cabernet souvignon, merlot i druga. Moldavska vina bila su predmet spora s Rusijom, njihovim velikim tržištem. Rusija je u ožujku prošle godine zabranila uvoz moldavskih vina, navodno zbog loše kvalitete, odnosno, velike količine pesticida pronađenog u nekim pošiljkama. Moldavci su se branili da se njihova vina često patvore i da je krivnja za “opasne boce” na posrednicima. Nakon dugih pregovora, ovih će dana u Rusiju ponovo krenuti pošiljke vina iz Moldavije. Ruski nadzornici kvalitete vina, nakon proučavanja dokumenata 35 moldavskih proizvođača, odabrali su deset koji zadovoljavaju zdravstvene i standarde kvalitete. Ruski eksperti dolazit će u Moldaviju provjeravati da sadržaj pošiljki odgovara dokumentima koji ih prate.
(pd)