Krajem 2015., grčki javni dug iznosio je 176% BDP-a, dok je u slučaju Japana iznosio 248%. Niti jedna od tih vlada nikad neće otplatiti cijeli taj dug. Neizbježni su otpisi duga i monetizacija, što će dovesti obje zemlje u neku vrstu globalnog vodstva.

Budući da ukupan svjetski javni i privatni dug iznosi 215% svjetskog BDP-a i još uvijek je u porastu, alati o kojima će ovisiti Grčka i Japan gotovo će zasigurno biti primijenjeni i drugdje. Od 2010., javna rasprava o grčkom dugu postepeno je iz maštarija prerasla u stvarnost. Spasilački program namijenjen Grčkoj koji je bio lansiran te godine pretpostavio je da se pad omjera duga može postići bez ikakvih otpisa privatnog duga. Nakon ogromnog restrukturiranja privatnog duga u 2011., predviđalo se da će omjer duga prema BDP-u doseći 124% do 2020., cilj za koji je MMF vjerovao da se može postići, "ali ne s velikom vjerojatnošću."

Danas, MMF vjeruje da je moguće doseći omjer duga od 173% do 2020., ali samo ako grčki službeni europski vjerovnici odobre dostatan oprost duga. Izgledi za održivost javnog duga u slučaju Grčke pogoršali su se jer su europska nadležna tijela odbila prihvatiti značajne otpise dugova. Program iz 2010. obvezao je Grčku na pretvaranje primarnog fiskalnog deficita (isključujući servisiranje duga) od 5% BDP-a u suficit od 6%; ali stroge mjere štednje neophodne za postizanje takve konsolidacije dovele su do ozbiljne recesije i rastućeg omjera duga. Trenutno eurozona zahtijeva da Grčka pretvori svoj primarni deficit od 1% BDP-a iz 2015. u suficit tekućeg računa platne bilance od 3,5% BDP-a te da održi takvu fiskalnu poziciju u nadolazećim desetljećima.

Produljenje dospijeća
Međutim, kao što MMF s pravom tvrdi, taj je cilj u potpunosti nerealan i pokušaj njegovog postizanja pokazao bi se samoporažavajućim. Ako talentirani mladi Grci moraju financirati trajne suficite u cilju otplate prethodnih dugova, oni mogu doslovno odšetati iz grčkih dugova preselivši se negdje drugdje u Europskoj uniji (ponijevši sa sobom porezne prihode). MMF trenutno predlaže realističniji surplus od 1,5% BDP-a, ali to bi moglo dovesti omjer duga do održivosti samo u kombinaciji sa značajnim otpisom duga. Međutim, službeni stav vođa u eurozoni i dalje isključuje tu mogućnost; oni će razmotriti samo produljenje dospijeća i smanjenje kamatnih stopa nekad u budućnosti.

Dovedene do ekstremnih granica, takve prilagodbe mogu učiniti svaki dug priuštivim – naposljetku, trajni beskamatni dug ne predstavlja nikakvo opterećenje – ali političari još uvijek mogu održavati fiktivno stajalište da nije došlo do nikakvog otpisa duga. Ali produljenje dospijeća i smanjenje stopa koji su do ovog trenutka odobreni bili su znatno manji od neophodnih za održivost duga. Došlo je vrijeme poštenja: neizbježan je značajan otpis duga i što duže dolazi do njegovog odgađanja, to veći će on naposljetku biti. Neriješena grčka dužnička kriza još uvijek predstavlja rizike za financijsku stabilnost, ali je grčki javni dug, koji iznosi 340 milijardi dolara, kržljav u usporedbi s japanskim dugom od 10 bilijuna dolara. Dok većina grčkog duga trenutno otpada na službene institucije, japanske državne obveznice nalaze se u privatnim investicijskim portfeljima diljem svijeta.

Međutim, u slučaju Japana, monetizacija duga, ne eksplicitan otpis, ponovno će popločati put do održivosti. Kao u slučaju Grčke, službene fiskalne prognoze za Japan samo su tlapnje. MMF je 2010. opisao na koji način Japan može smanjiti neto dug na "održivih" 80% od BDP-a do 2030., ako pretvori primarni fiskalni deficit te godine u iznosu od 6,5% BDP-a u suficit tekućeg računa platne bilance od 6,4% BDP-a do 2020. i održi taj suficit tijekom nadolazećeg desetljeća. Međutim, gotovo nikakav napredak u ostvarenju tog cilja nije postignut od 2014. Umjesto toga, novi scenarij predvidio je da će te godine deficit od 6% BDP-a prerasti u suficit tekućeg računa platne bilance od 5,6% do 2020. Realno, stezanje fiskalnog remena vezano uz bilo što u takvim razmjerima dovelo bi do duboke recesije, što bi samo povećalo omjer duga.

Kupovanje državnog duga
Japanska je vlada stoga odustala od svog plana vezano uz povećanje poreza na promet u 2017., a MMF je prestao s objavljivanjem bilo kakvih scenarija u kojima omjer duga pada na neku definiranu "održivu" razinu. Njegova najnovija prognoza nagoviješta da će 2020. primarni deficit još uvijek biti iznad 3% BDP-a. Međutim, dug koji japanska vlada ima prema privatnim investitorima u slobodnom je padu. Od japanskog neto duga u iznosu od 130% BDP-a, oko polovica (66% BDP-a) duguje se središnjoj japanskoj banci Bank of Japan.

Uslijed činjenice da središnja japanska banka kupuje državni dug po stopi od 80 bilijuna jena (746 milijardi dolara) na godišnjoj razini, dok vlada izdaje manje od 40 bilijuna jena godišnje, neto dug japanskog konsolidiranog javnog sektora past će na 28% BDP-a do kraja 2018. i mogao bi doseći nulu nekad tijekom ranih 2020-ih. Međutim, trenutno je službena tlapnja da će cjelokupni dug naposljetku biti prodan privatnom sektoru te će opet postati realna javna obveza koja mora biti otplaćena iz budućih fiskalnih surplusa. Ako japanske tvrtke i kućanstva vjeruju u tu fikciju, trebali bi racionalno reagirati štednjom u cilju plaćanja budućih poreza kompenzirajući na taj način stimulativni učinak današnjih fiskalnih deficita.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Čvrsta ograničenja
Realizam bi bio bolja osnova za politiku, konverzijom dijela udjela središnje japanske banke državnih obveznica u trajni beskamatni zajam vladi. Čvrsta ograničenja takve monetizacije bila bi ključna, ali alternativa nije – nema monetizacije; alternativa je razularena de facto monetizacija, popraćena poricanjem da se provodi bilo kakva monetizacija. U Grčkoj i u Japanu prekomjerni dugovi bit će smanjeni na načine koji su prethodno bili smatrani nezamislivim.

Bilo bi daleko bolje da dugovima nije nikad bilo dozvoljeno gomilanje u tolikoj mjeri, da se Grčka nije pridružila eurozoni pod obmanjivim uvjetima i da je Japan primijenio dostatno agresivnu politiku za stimulaciju rasta i inflacije prije 20 godina. Diljem svijeta potrebne su radikalno različite politike u cilju omogućavanja rasta gospodarstvima bez stvaranja prekomjernog privatnog duga koje se dogodilo prethodno 2008. 

© Project Syndicate, 2016.