Strateško planiranje kada se govori o državama rijetko se kreće u rasponu manjem od desetak godina. Sve velike države, one uspješne na unutarnjem i vanjskopolitičkom području, svoj razvoj planiraju dugoročno – posebice na poljima obrazovanja, zdravstva, energetike, vanjske politike…. U takvim državama smjena vlasti političkim elitama ostavlja bavljenje kratkoročnim ciljevima, ali oni dugoročni, strateški – ne diraju se.

Osnovna je to razlika između uspješnih i razvijenih i onih manje uspješnih država. Razlika je to koja utječe na kreditni rejting, ulagačku sigurnost, ali i kvalitetu života u pojedinom društvu. Razlika je to koja Hrvatsku od razvijenih država odvaja velikom klisurom nad kojom most još nismo ni počeli graditi. Trenutna kriza vlasti najbolji je pokazatelj nedostatka strateškog planiranja kod naših političara. Naime, naš problem nije pad "Timova tima", ni hoće li biti novih izbora, ili možda, nekim čudom novog "Marićevog tima". Problem je što je trenutno političko stanje uspjelo paralizirati sve segmente društva, uključujući i one koje ni u jednoj razvijenoj državi ne bi smjelo.

Pod vanjskim pritiskom
Tome je tako ponajviše zato jer naši političari ne poznaju kontinuitet koji bi nosio društveno dobro i gospodarski razvoj. Ne poznaju pojam sloge oko stvari poput zdravstvene reforme koja nije političko, već pitanje nužnosti i opstojnosti sustava koji svima prije ili kasnije zatreba. Ne poznaju dogovor oko reforme obrazovanja koje je pitanje budućnosti cijeloga društva, ali i konkurentnosti naše djece na tržištu rada.

Ne dopuštaju mogućnost općeg društvenog dogovora oko dva ili tri ključna razvojna modela koji bi onda državni BDP podizali i za nekoliko posto iznad statističke greške. Posljednji politički konsenzus koje je ovo društvo vidjelo bio je ulazak u NATO i EU. Taj konsenzus, nažalost, nisu stvorile političke elite nego nužnost. Ulazak u dvije asocijacije bila je odluka pod pritiskom vanjskih čimbenika, odnosno političkih igrača malo većih od nas.

Uostalom, ne događali se sada slična stvar s LNG terminalom? Koliko će na kraju politički konsenzus o nužnosti gradnje LNG terminala, bio on plutajući ili ne, biti naša odluka, a koliko geostrateška nužnost nametnuta od strane velikih igrača. I to je pomalo žalosno. Jer država koja posjeduje veliki broj istaknutih pojedinaca na znanstvenoj i kulturnoj sceni, prepoznatih u svjetskim razmjerima, niz mladih ljudi čije su kompanije i ideje poznatije izvan granica nego kod kuće, trebala bi moći strateški planirati razvoj za idućih 40, a ne 10 godina.

Izgubljeno vrijeme
I koliko god zvučalo utopistički, moramo se svi zapitati zašto se nešto takvo do danas nije dogodilo, a odgovor ne moramo tražiti predugo. Političke stranke skrojile su državu upravo prema svom mjerenju vremena – a ono iznosi četiri godine. Bez sluha za gospodarstvenike, znanstvenike, kulturne djelatnike, građane… stranke koje kraće ili duže vladaju Hrvatskom svoj način planiranja uspješno su kopirale na cijelu državu. I uz ogradu da odgovornost svih političkih aktera nije ista, u jednoj stvari jeste – a ona se odnosi na strateško planiranje razvoja države i društva.

Da su političke stranke dopustile dogovor oko ključnih strateških pitanja današnja kriza vlasti ne bi brinula nikoga. Ovako je izgledno da će sve stati do rujna, onda još mjesec ili dva za formiranje vlade, a nakon toga je 2017. Možemo već sada reći kako je ovo izgubljena godina, ali i ono puno opasnije, da je riječ možda i o izgubljenom desetljeću.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost