Gordana Vilović, izvanredna je profesorica na smjeru novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i već treću godinu koordinatorica za studente i studentice s invaliditetom.
Kao koordinatorica surađuje s ostalim profesorima i zaposlenicima, zalaže se za jednakost unutar cijelog fakulteta te svojim radom i razumijevanjem pruža podršku svim studentima s invaliditetom na smjerovima politologije i novinarstva. Koordinatori za studente s invaliditetom, poput Gordane Vilović, poveznica su između studenata s invaliditetom te nastavnika i administrativnoga osoblja pojedinog fakulteta, a bez uspješne suradnje na razini čitavog fakulteta njihov posao ne bi bio moguć.

Prošle godine ste bili koordinatorica za studente s invaliditetom. Nakon nekoliko godina na toj poziciji, kako komentirate svoja zaduženja i cijelu tu ulogu?

Točno, ja sam već nekoliko godina u toj aktivnosti na Fakultetu političkih znanosti. I moje iskustvo zlata vrijedi, ali uvijek sve počinje iznova. Svake nove studijske godine. Nismo veliki Fakultet, ali imamo razmjerno velik broj studenata s invaliditetom. Svaki student je poseban i tako im pristupamo. Sama ne bih mogla ništa.
Možete imati dobru volju i s kolegama razgovarati i razgovarati, ali za sustavna rješenja potrebna je suradnja Uprave Fakulteta, Udruge Zamisli i Udruge za slijepe i slabovidne. I povrh svega suradnja sa svim nastavnicima i djelatnicima Fakulteta. Ključna osoba, po mome sudu je Prodekanica za studente dr.sc. Marta Zorko s kojom usko surađujem. I rekla bih , na najbolji mogući način u uvjetima života i rada koji financijski nisu nikome skloni. Uspjeli smo se organizirati i raduje me kad mi studenti kažu – “položio sam kolokvij” ili “imamo sam dobro izlaganje“ ili „bio sam na utakmici”… Naravno, imate i situacija koje su manje lijepe, jer je život nepredvidljiv.

Što je vama osobno značio taj posao? Kako ste se odlučili za njega i jeste li zadovoljni s tom odlukom?

To što radim je moj dobrovoljni doprinos. Bila sam predložena za koordinatoricu za studente s invaliditetom i ja sam prihvatila. Moja odluka da prihvatim tu obavezu bila je ispravna.
Puno toga nisam znala na početku, ali sam prošla i nekoliko edukacija pa sam sada spremnija. Više znam i nije me strah. Sigurna sam da na Fakultetu ima kolega koji bi možda bili i bolji koordinatori od mene.

Iz vašeg iskustva s kakvim problemima se najčešće susreću studenti s invaliditetom? Koji su njihovi glavni izazovi?

Možda bi to pitanje trebalo postaviti anonimno kolegama i kolegicama s invaliditetom, jer sigurno svoje najdublje strahove neće meni povjeriti. Ipak, onoliko koliko mogu procijeniti važno im je da dobiju na vrijeme prilagođenu literaturu, da ih se čuje, da ih se vidi, da steknu samopouzdanje i uvjerenje kako su jednaki u tretmanu s ostalim kolegama i kolegicama koji nemaju problem invaliditeta. Jedan kolega koji je došao iz manjeg dalmatinskog mjesta mi je jednom prilikom kazao da je sretan, jer nije ni slutio koliko kvalitetno će živjeti u Zagrebu, redovito ići na predavanja, ispunjavati svoje studentske obaveze, izlaziti, družiti se sa svojim vršnjacima. Drago mi je ako je i moja kap malo pomogla u tome.

Kako ste gradili odnos povjerenja s tim studentima?

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Ne znam kako bih odgovorila na ovo pitanje. Bila sam otvorena sa svima i uvijek bih kazala što mogu, a što ne mogu napraviti.
Nastojala sam razvijati sa svima korektan odnos i uzajamno poštovanje. Važno mi je da mi kažu što ih muči, jer jedino tako mogu pokušati pomoći.

Unutar vašeg fakulteta kakav je odnos profesora prema studentima s invaliditetom?

Kratko bih odgovorila – jako dobar. Većina nastavnika se trude pomoći i izaći u susret studentima s invaliditetom, ovisno o tome kome što treba.

Po vašem mišljenju kakav odnos imaju ostali studenti prema osobama s invaliditetom? Kako dodatno poboljšati taj odnos?

Onoliko koliko ja mogu vidjeti studenti svojim kolegama s invaliditetom pomažu na različite načine i možda ih bolje razumiju nego mi stariji. Nema tu puno riječi i molbi. Naprosto je prirodno da jedni drugima pomažu. Možda bi drugim studentima, s vremena na vrijeme, trebalo osigurati i neke radionice da se upoznaju s pravilnim postupanjem s osobama s invaliditetom.