Treću godinu zaredom na snazi je Zakon o tržištu toplinske energije kojim je, u srpnju 2013. godine, proglašeno postojanje tržišta na kojem bi potrošači trebali imati priliku birati između različitih tvrtki koje ih opskrbljuju »centralim« grijanjem, proizvedenim u toplanama ili gradskim kotlovnicama.

Tog tržišta još nema, niti će ga biti, budući da se alternativnim opskrbljivačima ne isplati graditi vlastite distributivne mreže, odnosno konkurirati prirodnom monopolu HEP-Toplinarstva, Energa i još drugih 14 tvrtki koje griju ukupno 153,5 tisuća potrošača u Hrvatskoj.

Od 2013. godine niti jedan potrošač nije promijenio opskrbljivača »centralnim« grijanjem, što u odgovoru Novom listu potvrđuje i Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA). Time je i postojanje zakona o »tržištu« potpuno apsurdno. Po svemu sudeći, zadaća ovog zakona bila je sve potrošače obavezati da, najkasnije do kraja ove godine, ugrade razdjelnike topline, koji nisu mjerila potrošnje toplinske energije, već samo registriraju impulse prema količini potrošene energije na svakom radijatoru u prostoru, a onda se ukupna količina grijanja isporučena cijeloj zgradi raspodjeljuje na stanove. Zakonom je zapravo otvoreno fiktivno tržište kako bi se postojećim distributerima topline omogućilo da sami određuju svoje cijene, i da ih nitko u tome ne kontrolira, piše Novi list.   

Do srpnja 2013. na snazi je bio Zakon o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom iz 2005. godine, prilagođen čak i današnjim zahtjevima EU-a. Zahvaljujući tom, starom zakonu, HERA je nadgledala cijenu koju su toplinarske firme naplaćivale potrošačima, što već treću godinu zaredom nije slučaj.

Bez studije isplativosti

Do kraja ove godine svi potrošači »centralnog« grijanja u Hrvatskoj moraju ugraditi razdjelnike topline, što će ih ukupno koštati, na razini cijele Hrvatske, procjene su, oko milijardu kuna. U spornom Zakonu o tržištu toplinske energije razdjelnici su navedeni kao obaveza propisana EU direktivom, makar direktiva o energetskoj učinkovitosti navodi kako se oni »mogu« ugraditi ukoliko studija isplativosti pokaže njihovu opravdanost. Takve studije kod nas nikad nisu napravljene. Druge države članice EU-a napravile su studije i upozorile EU na neisplativost razdjelnika. Iz tog razloga EU provodi reviziju svoje direktive te od svih država članica prikuplja mišljenje o razdjelnicima. Hrvatska je još prije tri godine, međutim, zakonom propisala njihovu obaveznu ugradnju, pod prijetnom kazni potrošačima od 10.000 do čak 50.000 kuna. Razdjelnici, pritom, uopće nisu mjerni uređaji, i prema Zakonu o mjeriteljstvu niti ne mogu biti propisani kao obavezni za ugradnju.

Ugrađeni razdjelnici služe za podjelu potrošene toplinske energije samo u ogrjevnoj sezoni. Izvan ogrjevne sezone ne služe ničem, osim plaćanju paušala za njihovo očitanje. Ugradnjom razdjelnika stanar može utjecati samo na dio svog računa, dok se preostali dio opet raspodjeljuje na stanare prema površini stana. Štoviše, od ožujka prošle godine novi pravilnik kaže da što je ušteda u kućanstvima veća, više će se računa za grijanje plaćati ovisno o kvadraturi stana, odnosno manje ovisno o onome što pokažu razdjelnici.

Podjela troška

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

Postavlja se pitanje zbog čega je prije tri godine uvedena obaveza ugradnje razdjelnika, a sad, kad se pokazalo da donose visoke račune, pogotovo u lošim zgradama u kojima se toplina teško zadržava, Ministarstvo gospodarstva mijenja pravilnike i povećava podjelu troška prema kvadraturi. Time indirektno priznaje da je korištenje razdjelnika nepravično. Milijarda kuna, koliko će potrošače ukupno koštati ugradnja razdjelnika, novac je koji je mogao biti potrošen na energetsku obnovu zgrada, i još veće uštede, zaključuje Novi list.