Hrvatska je osmi put izabrala parlamentarni sastav, posredno i Vladu koja će njome upravljati. U trenutku pisanja ovog teksta ne može se sa sigurnošću ustvrditi koja će od dvije najjače stranke dati premijera. To će, sudeći barem prema prvim neslužbenim rezultatima, ovisiti o tome tko će na brzinu izgraditi bolji most prema koaliciji stranaka koja je na ovim izborima isplivala kao najozbiljnija treća opcija hrvatske političke scene – opcija bez čije podrške neće biti moguće sastaviti novu vladu.

Ali rasprava o tome tko će dobiti podršku Mosta nezavisnih lista metkovskog gradonačelnika Bože Petrova i tako postati mandatar za sastav sljedeće vlade, u ovom trenutku nije najvažnija, svakako je manje važna od pitanja kako će se nova nomenklatura s Markova trga odnositi prema četiri goruća ekonomska problema s kojima je Hrvatska suočena u ovom trenutku. Javni dug uskoro će preći 90 posto BDP-a i za to nije kriva samo Milanovićeva koalicija nego sve bivše vlade. U posljednje 24 godine na Markovu trgu izmjenjuju se samo dvije političke opcije s manje više istim koalicijskim satelitima. HDZ-ova tu, dakako, ima najviše staža i sukladno tome najviše odgovornosti. Od nove vladajuće ekipe očekuje se da prestane gurati državu u fiskalnu provaliju i to samo radi ostanka na vlasti.

Božo Petrov dokazao je na primjeru Metkovića da je beskompromisan u namjeri sređivanja javnih financija pa bi reforme koje će dovesti do smanjivanja javnog duga države mogle biti jedan od bitnih uvjeta podrške Mosta novom mandataru. Jer dok god smo u uzlaznom trendu javnog duga, Hrvatska će biti percipirana kao zemlja s velikim investicijskim rizikom pa ćemo se i dalje zaduživati po višim kamatnim stopama od prosjeka te izdvajati više od 3,5 posto BDP-a samo na otplatu kamata.

Novi premijer morat će se pozabaviti decentralizacijom. Prvenstveno redefiniranjem položaja i ovlasti jedinica regionalne samouprave te njihova financiranja. Nije samo pitanje treba li nam ovoliko županija, gradova ili općina već kako dio poslova državne uprave prebaciti na lokalni, regionalni nivo. Čemu županije, ako nemaju ovlasti? Što će im ovlasti ako nemaju novca? Na ovom pitanju zasigurno će inzistirati i IDS, kome je decentralizacija zapravo jedini značajan izborni program.

Naravno, decentralizacija će poprimiti puni smisao tek ako se paralelno s time županijske institucije krenu čistiti od stranačkog i inog nepotizma. Nakon četvrt stoljeća došlo je vrijeme da se Vlada posveti reformi javne uprave. Tu nije pitanje njene prekobrojnosti, već efikasnosti i stavljanja u funkciju uslužne djelatnosti. Dok god je uprava sama sebi smisao, neučinkovita i spora, u Hrvatskoj će htjeti investirati samo najtvrdoglaviji. A takvih je sve manje. Bez reforme javne uprave neće biti novih investicija a povećanje zaposlenosti i dalje će biti bitka koju teško možemo dobiti.