Među današnjim geopolitičkim rizicima, niti jedan ne nadmašuje dugačak svod nestabilnosti koji se proteže od Magreba do granice između Afganistana i Pakistana. Dok sjećanje na Arapsko proljeće sve više blijedi, nestabilnosti duž tog svoda sve se više proširuju.

Doista, od tri zemlje predvodnice Arapskog proljeća, Libija je postala propala država, Egipat se vratio na autoritarnu vladavinu, a Tunis je gospodarski i politički destabiliziran terorističkim napadima.  Nasilje i nestabilnost se iz sjeverne Afrike počela širiti na subsaharsku Afriku, dok se Sahel – jedna od najsiromašnijih regija s najoštećenijim okolišem – trenutno nalazi u raljama džihadista, koji također idu prema Rogu Afrike i prema istoku. Također, kao što je slučaj u Libiji, građanski ratovi bijesne u Iraku, Siriji, Jemenu i Somaliji, dok su te zemlje sve više nalik na propale države.

Previranja u toj regiji (koja su uvelike potaknule Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici, uslijed njihovih težnji za promjenom režima u Iraku, Libiji, Siriji, Egiptu i drugdje) također potkopavaju prethodno sigurne države. Priljev izbjeglica iz Sirije i Iraka destabilizira Jordan, Libanon, a trenutno čak i Tursku, koja postaje sve autokratskija tijekom mandata predsjednika Recepa Tayyipa Erdo?ana. U međuvremenu, uslijed neriješenog sukoba između Izraela i Palestinaca, Hamas u Gazi i Hezbollah u Libanonu predstavljaju kroničnu prijetnju nasilnih sukoba s Izraelom. 

Tri globalne recesije 
U takvom fluidnom regionalnom okruženju, veliki sukob za regionalnu vjersku prevlast između sunitske Saudijske Arabije i šijitskog Irana odvija se silovito u Iraku, Siriji, Jemenu, Bahreinu i Libanonu. I dok bi nedavni nuklearni sporazum s Iranom mogao umanjiti rizik od širenja, ukidanje ekonomskih sankcija nad Iranom donijet će njegovim vođama više financijskih resursa za pružanje podrške njihovim šijitskim pristašama.  Dalje na istoku, Afganistan (gdje bi se ponovno probuđeni Talibani mogli vratiti na vlast) i Pakistan (gdje domaći islamisti predstavljaju trajnu prijetnju sigurnosti) riskiraju da postanu polupropale države. Međutim, iznimno, čak i kad je veći dio te regije počeo plamtjeti, cijene nafte su pale.

Kroz povijest, geopolitičke nestabilnosti u toj regiji potaknule su tri globalne recesije. Godine 1973. Jom Kipurski rat između Izraela i arapskih država uzrokovao je naftni embargo koji je utrostručio cijene i doveo do stagflacije (visoke nezaposlenosti i inflacije) tijekom razdoblja između 1974.-1975. Iranska revolucija 1979. dovela je do još jednog embarga i cjenovnog šoka koji je potaknuo globalnu stagflaciju u razdoblju između 1980. i 1982. A iračka invazija na Kuvajt 1990. dovela je do još jednog porasta cijena nafte koji je potaknuo recesiju u Sjedinjenim Američkim Državama i globalnu recesiju između 1990. i 1991. Ovog puta, nestabilnost na Bliskom istoku znatno je ozbiljnija i rasprostranjenija. Ali čini se da nema "premije straha" vezano uz cijene nafte; naprotiv, došlo je do oštrog pada cijena nafte nakon 2014.

Zašto se to dogodilo? Možda je najvažniji razlog da, za razliku od onoga što je bilo u prošlosti, previranja na Bliskom istoku nisu dovela do šoka u opskrbi. Čak i u dijelovima Iraka koje trenutno kontrolira tzv. Islamska država, proizvodnja nafte se nastavlja, dok se output krijumčari i prodaje na stranim tržištima. Nadalje, izgledi da će se sankcije na izvoz iranske nafte postupno ukidati podrazumijevaju značajan priljev izravnih stranih ulaganja u cilju povećanja proizvodnje i izvoznih kapaciteta.  

Uistinu, postoji globalna zasićenost naftom. U sjevernoj Americi, revolucija energijom škriljevca u Sjedinjenim Američkim Državama, kanadska nafta iz naftnog pijeska i izgledi za dodatnom proizvodnjom nafte iz onshore i offshore izvora u Meksiku (uslijed otvaranja njegovog energetskog sektora za privatna i strana ulaganja) imali su za posljedicu da je kontinent manje ovisan o opskrbi naftom s Bliskog istoka.  Nadalje, Južna Amerika ima ogromne rezerve ugljikovodika, od Kolumbije pa sve do Argentine, a to je slučaj i u istočnoj Africi, od Kenije, pa sve do Mozambika.

Posljedice izbjegličke krize
Budući da su Sjedinjene Američke Države na putu prema postizanju energetske neovisnosti, postoji rizik da će Amerika i njeni zapadni saveznici smatrati da je Bliski istok od manje strateške važnosti. To uvjerenje je zavaravanje: plamteći Bliski istok može destabilizirati svijet na više načina.Ponajprije, neki od tih sukoba mogli bi još dovesti do stvarnog prekida opskrbe, kao što je to bio slučaj 1973., 1979., i 1990. Drugo, građanski ratovi koji pretvaraju milijune ljudi u izbjeglice destabilizirat će Europu gospodarski i socijalno, što će nesumnjivo imati velike posljedice po globalno gospodarstvo.

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

A gospodarstva i društva zemalja predvodnica poput Libanona, Jordana i Turske, koje su već pod velikim stresom uslijed apsorpcije milijuna takvih izbjeglica, suočene su s još većim rizicima. Treće, dugotrajna patnja i beznađe za milijune mladih Arapa stvorit će novu generaciju očajnih džihadista koji okrivljuju Zapad za vlastiti očaj. Neki će nesumnjivo doprijeti do Europe i Sjedinjenih Američkih Država i inscenirati terorističke napade. 

Uzaludan trošak
Stoga, ako Zapad ignorira Bliski istok ili pokuša razriješiti probleme u toj regiji samo putem vojnog djelovanja (Sjedinjene Američke Države potrošile su dva bilijuna dolara na svoje ratove u Afganistanu i Iraku, a oni su doveli do još veće nestabilnosti), umjesto da se pouzdaju u diplomaciju i financijske resurse u cilju pružanja podrške rastu i otvaranju radnih mjesta, nestabilnost u toj regiji još će se dodatno pogoršavati. Takav izbor imao bi uznemirujuće posljedice u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi – te posljedično i u globalnom gospodarstvu – još desetljećima.

© Project Syndicate, 2015.