“Od bijede do bogatstva.” Ta obredna definicija ‘američkog sna’ o socijalnoj mobilnosti stalno mora pronalaziti zgodne pričice koje će podržavati zajedničku iluziju. Najprije je to bio John D. Rockefeller, sitni računovođa iz Clevelanda koji je s 31 godinom postao najmoćniji naftni gazda na svijetu. Zatim Steve Jobs koji je napustio studij prije diplome da bi u svojoj garaži osnovao kompaniju Apple koja je tog mladog Kalifornijca u 30. godini učinila milijarderom.
Sada je došao red na Wal-Mart. Na početku bijaše dućančić u jednoj od najsiromašnijih država u zemlji (Arkansas). Na kraju se poslovne brojke kreću oko 310 milijardi dolara u 2005. Obitelj je to čija se četiri sina ubrajaju među deset najbogatijih ljudi na svijetu, a njihov lanac supermarketa postao je najveća tvrtka na svijetu – 2003. je premašila ExxonMobil – i prvi po veličini privatni poslodavac. U Wal-Martu se proda svaki peti CD kupljen u Sjedinjenim Državama, svaka četvrta pasta za zube, svaki treći paket pelena za bebe. I što je još značajnije, na njega otpada 2,5 posto ukupnog američkog bruto nacionalnog proizvoda(1)! Tvrtka je bogatija i utjecajnija od većine država, a svoju današnju moć duguje pravilima koje je sama uvela.
Kad je takva moć na djelu, uzaludno je čuditi se što je većina promjena (ekonomskih, socijalnih, političkih) na našem planetu svoj pandan – gdjekad čak i svoje podrijetlo, svoju prijenosnu vrpcu, svoje ubrzanje – pronašla u Bentonvilleu, u Arkansasu, gdje je sjedište tvrtke. Borba protiv sindikata, premještanja, pretjerana eksploatacija radne snage koja je svake godine sve veća zbog deregulacije radnog zakonodavstva i sporazuma o slobodnoj trgovini: to je Wal-Martov model. Pritisak na dobavljače koji su prisiljeni smanjiti cijene tako što će smanjiti plaće (ili se smjestiti u inozemstvu); neodređenost poslova kako bi se zadaci mogli povezivati da bi se izbjegao i najmanji prazan hod, i najmanja stanka: to je Wal-Martov model. Izgradnja ružnih zgrada (‘kutija za cipele’) koje opskrbljuje tvrtkina armada od 7.100 divovskih kamiona, koji su na cesti, zagađujući okoliš, 24 sata na dan da bi u dogovoreno vrijeme napunili prtljažnike milijuna vozila poredanih na golemim parkiralištima gotovo svih 5.000 supermarketa što ih ta multinacionalna kompanija ima u svijetu: to je Wal-Martov model.
A onda, kad sindikati prijeđu u protunapad, kad se zagovornici očuvanja okoliša probude, kad kupci konačno procijene robu koju su dobili ‘po najnižoj cijeni’, kad umjetnici na trenutak zaborave na vlastitu promociju i priključe se narodnom pokretu, kad se građani usprotive smještaju novih betonskih blokova na svom području, onda pak Wal-Mart unajmljuje bivše ‘stručnjake za komunikaciju’ iz Bijele kuće, bilo demokrate bilo republikance, i zadužuje ih da poprave imidž tvrtke i pridobiju medije(2). Kazat će da je Wal-Mart postao ‘etičan’; da tvrtka samo želi otvarati radna mjesta – naravno, koja nisu osobito plaćena, ali bolje išta nego ništa, a kupci tako vole niske cijene… Dodat će da je ustrajanje na dohodovnosti omogućilo poboljšanje domaće produktivnosti. I da će ubuduće tvrtka štititi okoliš kao što je pritekla u pomoć žrtvama uragana Katrina. Eksploatacija, komunikacija: još jedan model…
Kako se tome uopće čuditi? Ne može se slučajno postati najvećom tvrtkom na svijetu, samo zato što je prije četrdeset godina njezin osnivač Sam Walton (preminuo je u travnju 1992., nekoliko dana nakon što mu je predsjednik George Bush stariji uručio jedno od najviših američkih odličja) došao na ideju da prodaje lubenice na pločniku ispred dućana i da djeci svojih kupaca ponudi šetnju na magarcu po parkiralištu(3).
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Ja mogu reći svoj primjer.
Studiram ekonomiju,zasad sve u roku te povremeno radim preko Student servisa kad imam vremena. Radio sam za MVP na Velesajmu prije mjesec dva(konferencija o razminiravanju) i šef nam je bi tip iz UN-a. Uglavnom za naše satnice od 20 kn on je rekao da su mizerno male makar i na naše niže cijene od EU-a. Ne znam najbolje bi bilo radit vani a živjet u Hrv.
Puno toga o ovom članku stoji, ali iz naše perspektive argument kao: „Je li doista realno”, pita se gospođa Williams, “plaćati nekoga 15 ili 17 dolara na sat da bi punio police?(7)”“ izgleda neprimjereno. Kod nas nije realno plaćati 15USD (100Kn) sat ni za puno važnije poslove. Još uz to da ne govorim o usporedbi ove plače s prosječnim primanjima u svijetu.
Ono što hoću reći je da se tim ljudima u Americi koji rade u Wal-Martu čini da žive loše, ali oni žive vjerojatno bolje od 95% stanovništva svijeta.
Uključite se u raspravu